… Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina!
Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta.
Zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ograđenim, nestade Stribora i Domaćih, — ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju — uteče u rupu — a majka i sin nađoše se nasred šume sami, jedno uz drugo.
Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući, kuda sretno do zore stigoše…
(Šuma Striborova – Priče iz davnine)
Malo je knjiga koje su čitateljima probudile toliko zanimanje kao Priče iz davnine. To nije samo najbolja knjiga Ivane Brlić-Mažuranić već je to i najbolja knjiga hrvatske dječje literature.
Vrela iz kojih su zablistale svojom ljepotom, priča za pričom, vrlo su bogata i raznorodna.
Svi znamo da postoji puno lijepih priča za djecu, ali ih je malo tako vrijednih s neupitnom moralnom porukom, kao one koje su izašle ispod pera naše Ivane Brlić-Mažuranić, preminule 21. rujna 1938. godine.
Jedna od najljepših i najdubljih njezinih priča svakako je i Šuma Striborova.
Ivana Brlić-Mažuranić ime je koje već desetljećima obilježava naša djetinjstva i obogaćuje našu maštu. Stvorila je djela neprolazne vrijednosti na kojima joj mogu zavidjeti mnogi narodi koji su podarili čovječanstvu, posebno dječjoj književnosti, vrhunska umjetnička djela.
Rođena je 18. travnja 1874. godine, u znamenitoj građanskoj obitelji. Djetinjstvo je provela u Ogulinu, Karlovcu i Jastrebarskome. U osamnaestoj se godini udala i preselila u Slavonski Brod (tada Brod na Savi), gdje je živjela obiteljskim životom, posvećena majčinstvu, obrazovanju i književnomu radu. Govorila je engleski, njemački, ruski i francuski, na kojem su nastala i njezina prva djela.
Počela je pisati vrlo rano, ali prvi su joj radovi objavljeni tek početkom dvadesetoga stoljeća. Zbirku pripovijedaka i pjesama Valjani i nevaljani objavila je 1902., a pozornost publike skreće 1913. romanom Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Tri godine poslije objavila je svoje najpoznatije djelo Priče iz davnine, koje se smatra najboljom hrvatskom zbirkom umjetničkih bajki. Prvo izdanje Priča iz davnina, koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, opremljeno je lijepim ilustracijama u boji Petra Orlića, a treće ilustracijama Vladimira Kirina (1926.), koje su prije toga krasile engleski prijevod tih priča. Poslije su i drugi umjetnici ilustrirali tu jedinstvenu knjigu, koja je jednako privlačila djecu i odrasle zbog svojih estetskih i etičkih poruka.
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, čijom je članicom postala 1937. godine, četiri ju je puta (1931., 1935., 1937. i 1938.) predlagala za Nobelovu nagradu.
Nadahnuće za svoje bajke pronalazila je u slavenskoj mitologiji. Tako je oživjela svijet predkršćanskih Hrvata. Nezaboravni likovi poput Kosjenke i Regoča, Jaglenca, Rutvice, Sunca djevera, Neve Nevičice, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića, Stribora i Bjesomara, oslikavaju ljudske osobine i osjećaje, a sudbina svakoga od njih ima neku pouku. Kao majka sedmero djece i baka još brojnije unučadi, poznavala je dječju psihu i razumjela jednostavnost i naivnost njihova svijeta, posežući za fantastičnim, mitološkim motivima, mitskom strukturom i simbolima. Njezina su djela bliska svakomu djetetu, kako sama kaže, sitnom i bradatom.
Ivana Brlić-Mažuranić često nosi naziv hrvatskoga Andersena (zbog virtuoznosti njezina izraza), hrvatskoga Tolkiena (zbog posezanja u fantastično) i žene akademika (bila je prva žena koju je Akademija primila u svoje krugove).
Svojim je stvaralaštvom ostavila dubok i neizbrisiv trag u hrvatskoj umjetnosti, a njezina djela, prevedena na sve bitnije svjetske jezike, ravnopravno stoje uz sve svjetske dječje autore.
Godine 2013. obilježena je stota obljetnica prvoga izdanja djela Čudnovate zgode šegrta Hlapića.
U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se dio Ivanine rukopisne ostavštine. U sklopu Međunarodne dječje digitalne knjižnice, projekta započetoga u proljeće 2002. godine pozivom Kongresne knjižnice (Library of Congress) nacionalnim knjižnicama u svijetu na suradnju u izgradnji prve dječje digitalne knjižnice u svijetu, dostupne su knjige Regoč i Potjeh.
Knjižnice grada Zagreba digitalizirale su prvo izdanje pripovijesti Čudnovate zgode šegrta Hlapića iz 1913. godine.
Moja su književna djela malobrojna, a sadržajem i obujmom skromna – moj vanjski svijet pak protekao je mimo, ne izlazeći gotovo nikad iz moje prve i druge obitelji.
The post Uz 83. obljetnicu smrti hrvatskoga Andersena appeared first on .
