Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u utorak, 29. lipnja 2021. godine u 11 sati u dvorani Judita u novouređenom dijelu Knjižnice organizira završno predstavljanje intelektualnih rezultata Erasmus+ projekta Traditional children’s stories for a common future – TRACE.

Rezultate projekta predstavit će koordinatorica projekta, knjižničarska savjetnica za školske knjižnice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu Frida Bišćan, predsjednik zadarske Udruge za poticanje neformalnog obrazovanja, kritičkog mišljenja i filozofije u praksi Mala filozofija dr. sc. Bruno Ćurko i učiteljica razredne nastave u omiškoj Osnovnoj školi Josip Pupačić Bernarda Klarić kao i suradnice na Projektu iz Nacionalne i sveučilišna knjižnice u Zagrebu Dragana Koljenik i Karolina Holub. Prigodnim obraćanjem okupljenim uzvanicima na predstavljanju Projekta obratit će se glavna ravnateljica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu prof. dr. sc. Ivanka Stričević, ravnateljica Uprave za odgoj i obrazovanje Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske Vesna Šerepac, načelnica Sektora za arhivsku, knjižničnu i muzejsku djelatnost Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske Jelena Glavić-Perčin te voditeljica Odjela za odgoj i opće obrazovanje Agencije za mobilnost i programe Europske unije Tea Režek. U programu će sudjelovati i književnica Nada Mihaljević čitanjem jedne od odabranih priča u Projektu Priče o Plitvičkih jezerah, knjižničarka iz Knjižnica grada Zagreba Keti Krpan s biblioterapijskom radionicom na temu priče Mandino vrelo kao i predstavnici partnerskih ustanova iz Španjolske i Grčke s online prezentacijom odabranih priča iz svojih zemalja, a u organizaciji Knjižnice Selčina bit će prikazana i lutkarska predstava na temu priče Žabica divojka.

Projekt Traditional children’s stories for a common future – TRACE financiran je u sklopu programa Erasmus+. Koordinira ga Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u suradnji s partnerima – javnim ustanovama i udrugama iz Hrvatske, Grčke, Latvije i Španjolske. Projekt vrijedan 178.330,00 eura započeo je 1. rujna 2018., a završava 31. srpnja 2021. godine. Cilj je projekta upoznati učitelje, knjižničare, edukatore kao i drugu zainteresiranu javnost koji rade s djecom u dobi između šest i 12 godina s tradicionalnim dječjim pričama iz Hrvatske i partnerskih zemalja, a s kojima se želi potaknuti djecu na čitanje, kritičko razmišljanje te vlastito istraživanje europskih zemalja kao i bogate i raznolike europske baštine. Detaljnije informacije o projektu dostupne su na mrežnim stranicama http://www.trace-portal.eu/.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu svojim djelovanjem kontinuirano promovira hrvatsku kulturnu baštinu te promiče otvorenost prema drugim kulturama, a upravo raznolikost i bogatstvo nacionalne kulture kao i europskih kultura promiče i slavi i ovim projektom.

The post Predstavljanje rezultata Erasmus+ projekta Traditional children’s stories for a common future – TRACE appeared first on .

Svakog dana sunce zapada. Doći će
Dan od kojeg će se znati: mene
Više nema.
Neće se ništa desiti što nije bilo
Za moga vijeka: mornari će
Ploviti morima, vjetrovi će hujati žalostivo
U granju, savijat će se dozrelo klasje k zemlji.
Voljet će se mladići i djevojke
Kao što se prije njih
Nikada nije volio nitko.
U jesen, kad voće dozrijeva, kad se beru
Plodovi, prolazit će njih dvoje
Alejom ispred Sveučilišta; zatim će
Šetati pod kestenima na Griču
Držeći se za ruke, dugo, dugo,
Kao što se prije njih nitko
Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu
Starinsku i spaziti oboje: na njima leži srebro mjesečine
(Kako je negda počivalo na tebi
I meni, u doba mlade ljubavi). Prije neg se poljube,
Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li
Ili čitam pjesnika
Koji je pjevao o mojoj ljubavi?

(Kad mene više ne bude)

Dana 27. lipnja 2007. godine naš Tadija napustio je ovozemaljski život… Otišao je tiho i dostojanstveno…

Dragutin Tadijanović, najdugovječniji hrvatski pjesnik koji je 90-ak godina ispisivao odu hrvatskomu pjesništvu i hrvatskoj kulturi ostavio je iza sebe brojne pjesme, zapise i sjećanja koja će zasigurno živjeti s mnogim budućim naraštajima.

Tadija, kako su ga zvali od milja, bio je najomiljeniji hrvatski pjesnik koji je cijeli svoj životni vijek utkao u svoja djela i zato ne čudi što je još za života dobio ne samo sabrana, izabrana i bibliofilska izdanja svojih djela, sve moguće nagrade i priznanja već i biste i škole, zvijezdu slavnih na opatijskoj obali, pa čak i spomen-dom u Slavonskome Brodu koji čuva uspomenu na život i djelo svojega velikana, a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti utemeljila je nagradu koja nosi njegovo ime.

Dragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. godine u Rastušju u blizini Slavonskoga Broda. Nižu pučku školu pohađao je u Podvinju, a realnu gimnaziju u Slavonskome Brodu.

Svoj umjetnički put na neki način započeo je 1920. godine, stanujući u brodskome samostanu, gdje je počeo pisati pjesme. Svoje daljnje školovanje usporedno sa svojim umjetničkim načinom života nastavlja u Zagrebu na Gospodarsko-šumarskome fakultetu, gdje je nakon upisa vrlo brzo prešao na Filozofski fakultet, smjer povijest južnoslavenske književnosti i filozofija. Diplomu je dobio 1937. godine. Bio je niz godina urednik književnih izdanja u Nakladnome zavodu Hrvatske i Zori. Godine 1953. utemeljio je Institut za hrvatski jezik pri HAZU, čiji je upravitelj bio do 1973. godine. Bio je redoviti član HAZU te predsjednik Društva hrvatskih književnika. Priredio je više antologija, među kojima su Hrvatska moderna lirika (1933.), Novija hrvatska poezija (1952.), Antologija hrvatskih pjesama u prozi (1958.) i dr. Njegove su zbirke pjesama prevedene na više stranih jezika, od esperanta do hindu i kineskoga jezika.

Za života je objavio više od 500 pjesama u 40-ak zbiraka, od kojih su najpoznatije: Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme, Blagdan žetve, Srebrne svirale, Prsten, Kruh svagdanji, More u meni, Dom tajnovitosti, Čarolije i mnoga druga djela ovoga velikog književnika.

Tadijanović je u svojem poetskom opusu izgradio jedan lirski svijet u kojem se potpuno ogleda on sam, napisavši svojevrsnu autobiografiju u stihovima. Lirske mu se teme kreću, od dječačkih, naivnih opsesija zatvorenih u pejsaže rodnoga Rastušja, preko nostalgičnih sjećanja na djetinjstvo i mladost, do tragičnoga sukoba sela i grada. Nadahnuće i svježina Tadijanovićeva pjesništva svjedočili su o mladenačkoj energiji i životnoj radosti koja ga je pratila do samoga kraja. Njegov je izraz jedinstven i neponovljiv; oslobodivši svoju poeziju dekorativnih elemenata, on je u slobodnome nevezanom stihu ostvario izvanrednu arhitekturu pjesme, naglašen ritam i muzikalnost stihova.

U povodu stotoga rođendana Dragutina Tadijanovića i tridesete obljetnice Zagrebačkoga knjižničarskog društva, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i Zagrebačko knjižničarsko društvo organizirali su svečanost s izložbom Tadijinih 100 u 100 – Izbor stotinu knjiga o stotom rođendanu barda hrvatske književnosti. Tom je prigodom književniku uručena počasna iskaznica Zagrebačkog knjižničarskog društva.

Dragutin Tadijanović još je jedna od osoba koja je svojim djelima uljepšala i obogatila našu književnost, dajući joj posebnu notu umjetnosti. Pokazao nam je kako se u nekoliko riječi može skupiti cijela jedna ideja, a baš je to on i ponajbolje radio. Znao je prenijeti dio sebe u pjesmu, zato su one toliko posebne i lijepe.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 410 zapisa o njegovim djelima.

Sav moj život je u mojim pjesmama.
Dok one žive, živjet ću i ja.

Autor fotografije: Damir Jelić (CC BY-SA 3.0).

The post „Kad mene više ne bude…“ – uz obljetnicu smrti Dragutina Tadijanovića appeared first on .

Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova –
izađi u noć… idi… Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.
Izađi… idi… Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi…

(Srebrna cesta)

Uz najčitanije, najcitiranije, najpoznatije, ali i estetski i lirski najvrjednije Krklecove stihove, oživjeli smo sjećanje na pjesnika, njegov životni put kao i na bogatstvo njegova poetskog izričaja.

Srebrna cesta svojevrstan je pjesnikov poziv na hrabro koračanje životnom stazom koja, premda popločena nesigurnim i mračnim trenutcima, zlim i prijetvornim ljudima, odiše neviđenim čuvstvom i neograničenom životnom ljepotom zbog koje vrijedi prkositi svim olujama svijeta.

Gustav Krklec, jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika 20. stoljeća, rođen je 23. lipnja 1899. godine u mjestu Udbinja pokraj Karlovca. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskome zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu.

U svijet literature ušao je vrlo mlad, još kao šesnaestogodišnji varaždinski gimnazijalac. Javlja se istodobno s Krležom, Andrićem, Ujevićem i Šimićem. U Krklecovoj književnoj biografiji posebno je bitna 1919. godina, kada zajedno s A. B. Šimićem i Nikolom Miličevićem pokreće književni časopis Juriš i kada mu u Zagrebu izlazi prva pjesnička zbirka Lirika. Iste je godine u časopisu Scena tiskana i njegova jedina drama Grobnica, koja mu za života nije praizvedena. Poput Grobnice ostao je podjednako književnokritički nezapažen i Krklecov prvi i jedini roman Beskućnici, tiskan u Zagrebu 1921. godine. Druga je Krklecova pjesnička zbirka Srebrna cesta, objavljena također 1921. godine, koja je zbog velika odjeka publike i kritike doživjela i drugo izdanje 1928. godine. Srebrnom cestom najavio je i neke od bitnih odrednica vlastite poetike: konciznost, neposrednost i preciznost lirskoga iskaza, kojim se očituju vedrina i životna radost, ali i prepoznatljive metafizičke tjeskobe.

Borbenost i žustrina krasile su njegov temperament od rane mladosti pa je tada zbog sudjelovanja u prosvjedima protiv bana Cuvaja morao napustiti varaždinsku i upisati se u zagrebačku Gornjogradsku gimnaziju. Zbog loših ocjena morao je ponovno mijenjati gimnaziju te odlazi na Sušak. U jesen 1921. godine počeo je studij filozofije i psihologije u Zagrebu, potom je otišao u Prag, asistirao je kod Karela Čapeka te odlazi u Beograd, gdje ostaje do 1941. godine. Tamo su nastale i njegove zrele zbirke Darovi za bezimenu (1942.) i Tamnica vremena (1944.). U međuvremenu svoju je osebujnu fizionomiju ostvario zbirkama Nove pjesme (1923.), Ljubav ptica (1926.), Izlet u nebo (1928.) i San pod brezom (1940.).

Tijekom rata nakratko se preselio sa suprugom Mirjanom u Slankamen, a kraj je rata dočekao u Samoboru. Poslije rata vratio se u Zagreb, a u rujnu 1945. godine u Zagreb dolazi i njegova supruga te od tada Krklec živi i radi u Zagrebu.

Uz poeziju, Krklec je pisao i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkoga, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja. U starijoj dobi sve više piše pjesme za djecu, objavljujući ih u časopisu Radost, kojemu je bio jedan od utemeljitelja, a objavio je i više zbiraka dječjih pjesama – Put u život, Telegrafske basne, Zvonce o repu, Drveni bicikl, Majmun i naočale i San ili java. Još je za života Gustav Krklec za svoje plodno i vrijedno književno stvaralaštvo primio brojna stručna i društvena priznanja, među kojima i Nagradu za životno djelo Vladimir Nazor (1969.). U prigodi stote obljetnice piščeva rođenja, 23. lipnja 1999. godine, na pročelju kuće u Maruševcu, u kojoj je hrvatski pjesnik proživio sretno djetinjstvo, Matica hrvatska u Varaždinu i Općina Maruševec postavile su mu trajan znamen, spomen-ploču. U varaždinskoj Gradskoj knjižnici nalazi se i spomen-soba Gustava Krkleca.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je 380 zapisa o njegovim djelima.

Čitajući djela i literaturu o tome jedinstvenom umjetniku, o njegovu životu i opusu, stekli smo dojam da je bio jedinstvena razigrana duša koja je uživala u životu. Živio je zanimljivo, obišao velik dio svijeta, ali se uvijek vraćao svojem rodnom Zagorju. Za sebe je rekao: „Sretan sam jer sam čovjek.“

Gustav Krklec preminuo je 30. listopada 1977. godine u Zagrebu.

Nema me više! Ispod kišobrana
sumnjivo lice tužnom skupu zbori:
„Na našem stablu nesta jedna grana
i jedan list u našoj zelen-gori…”

I brzojavi stižu sa svih strana,
vijenci i trake; tutnje kolodvori:
Šeširi crni poput crnih vrana:
„Gubitak težak! Sve nas tuga mori!“

A mene nema! Ali kiša pljušti.
I krošnja vrbe ponad mene šušti.
Čemu se oblak u tom času proli?

Ne mogu reći, a da mogu, ja bi
viknuo svima u toj mračnoj grabi:
„Nek samo pljušti.
Baš me prsluk boli!“

(Umjesto oporuke)

Izvor naslovne fotografije: https://pixabay.com.

The post Putem Srebrne ceste… – uz obljetnicu rođenja Gustava Krkleca appeared first on .

Objavljen je novi, 17. broj časopisa Glasa NSK. Novost je da je časopis prvo objavljujemo samo u e-izdanju na hrvatskom jeziku, a dvojezično izdanje će, kao i do sada, uskoro biti objavljeno i u tiskanom i u e-formatu.

Prethodna je godina nesumnjivo bila u znaku pandemije uzrokovane bolešću COVID-19 te načina na koji su knjižnice u svezi s time prilagodile svoje poslovanje. I upravo je taj odgovor kako su knjižnice reagirale na krizu tema ovoga broja. U danim okolnostima te danim ljudskim i drugim resursima, većina knjižnica u Hrvatskoj učinila je ono najviše što je mogla te je time pokazala koliko knjižnice poštuju svoje korisnike i koliko su svjesne svoje uloge u društvenoj zajednici. Dokazale su i da se bez njih ne smije i ne može živjeti te da je njihova uloga u kriznim situacijama nezamjenjiva.

Unatoč pandemiji uzrokovanoj bolešću COVID-19 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu radilo se neumorno, što dokazuje rubrika U fokusu. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu na svečanoj je proslavi Dana hrvatskih knjižnica proglašena Knjižnicom godine 2020. i to je priznanje, uistinu, zaslužilo prvo mjesto u ovoj rubrici.

Predstavljeni su i Digitalni laboratorij Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Pravilnik za opis i pristup građi u knjižnicama, arhivima i muzejima te potpora koju je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu pružila knjižnicama oštećenima u potresu. Podsjetili smo i na mogućnosti pristupa elektroničkim izvorima znanstvenih i stručnih informacija, opisali preuzimanje Upisnika knjižnica u Republici Hrvatskoj te početak primjene Pravilnika o obveznom primjerku. Na kraju rubrike U fokusu pokušali smo dočarati novouređeni prostor Kongresnog centra Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Brojni su biseri dio riznice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. S obzirom na prošlogodišnje bitne obljetnice, i to 500. obljetnicu rođenja Matije Vlačića Ilirika te 400. obljetnicu rođenja Nikole Zrinskoga, odlučili smo predstaviti one koje su povezane s njihovim životom i radom. Zbirka Flaciana broji 80 svezaka sa 88 djela koja je Matija Vlačić Ilirik objavio kao autor ili suautor, dok je Zbirka Zriniana neizmjerno bogatstvo knjigoveškoga umijeća.

Zbirka Muzikalija i audiomaterijala Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu prethodne je godine svoj bogati fond obogatila autografima istaknutoga hrvatskog skladatelja i glazbenoga pedagoga Miroslava Miletića čije su vrijedno stvaralaštvo te širina umjetničkoga obzora trajno obilježili hrvatski, ali i svjetski glazbeni prostor.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu tijekom je 2020. godine ostvarila suradnju na brojnim projektima i programima. Nekima je nositelj, a u nekima bitan i ravnopravan partner. Svakako, prvo treba spomenuti projekt e-Kultura – Digitalizacija kulturne baštine, nacionalni suradnički projekt koji provodi Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske uz stručnu potporu suradničkih ustanova – Hrvatskoga državnog arhiva, Muzeja za umjetnost i obrt, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Hrvatske radiotelevizije. Tu su, trenutačno aktualna te nadasve potrebna međunarodna stručno -znanstvena virtualna konferencija Solidarity in culture:Heritage protection under conditions of crisis (Solidarnost u kulturi: Zaštita kulturne baštine u kriznim uvjetima) te suradnja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Instituta za razvoj i inovativnost mladih u području razvoja digitalnoga društva.

Razgovarali smo s dr. sc. Mikicom Maštrović, dobitnicom Nagrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu za 2019. godinu, te s prof. dr. sc. Damirom Borasom, rektorom Sveučilišta u Zagrebu koje je dobilo Priznanje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu za 2019. godinu.

U sklopu rubrike o najistaknutijim imenima hrvatskoga knjižničarstva u ovome smo broju odlučili predstaviti, na žalost, nedavno preminulog dr. sc. Josipa Stipanova, dugogodišnjega djelatnika, a potom i ravnatelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Prethodne godine napustio nas je naš veliki prijatelj i dugogodišnji suradnik Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu Tonko Maroević. Nekako smo mu htjeli zahvaliti za sve ono što je s nama i nama učinio te se nadamo da smo barem malo uspjeli u tome u sklopu novoutemeljene rubrike Hommage.

Brojne su se obljetnice obilježavale tijekom 2020. godine. Uz, već spomenute 500. obljetnicu rođenja Matije Vlačića Ilirika i 400. obljetnicu rođenja Nikole Zrinskoga o kojoj dodatno možete pročitati i u rubrici Velike obljetnice, prethodne godine su velike obljetnice imale i naše udruge knjižničara – 80. obljetnicu utemeljenja obilježavalo je Hrvatsko knjižničarsko društvo, a 45. obljetnicu utemeljenja njegov zagrebački ogranak.

Na kraju časopisa možete, već tradicionalno, čitati o događanjima te novim izdanjima Knjižnice.

Časopis možete preuzeti na sljedećoj poveznici: https://www.nsk.hr/wp-content/uploads/2021/06/GLAS_NSK_17.pdf

Svi prijedlozi i komentari mogu se uputiti putem e-adrese glas@nsk.hr.

The post Novi broj časopisa GLAS NSK appeared first on .

Dragi korisnici, obavještavamo vas kako će u povodu nadolazećega državnog praznika Dana antifašističke borbe, Restoran i caffe bar NSK biti zatvoren u ponedjeljak 21. lipnja i u utorak 22. lipnja, a u srijedu 23. lipnja 2021. godine bit će ponovno otvoren prema redovitome radnom vremenu.

Knjižnica će povodom praznika biti zatvorena u utorak, 22. lipnja 2021. godine.

The post Radno vrijeme Restorana i caffe bara NSK uoči Dana antifašističke borbe appeared first on .

U razdoblju od 12. srpnja do 14. kolovoza 2021. godine Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu bit će otvorena ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i petkom od 8 do 15 sati, a srijedom od 12 do 19 sati.

Subotom će Knjižnica biti zatvorena.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu od četvrtka 5. kolovoza do nedjelje 8. kolovoza 2021. godine bit će zatvorena.

Od 16. kolovoza 2021. godine Knjižnica će biti otvorena prema redovitome radnom vremenu.

The post Ljetno radno vrijeme Knjižnice appeared first on .

Ako sam ništanemanje k naznačenom cilju štogod prinesao, veoma se radujem; a i ako sam gděšto manje pravo upiso, nadam se, da će mi svaki razuman razsuditelj oprostiti, osobito kad promisli, da je bolje i slabo početi, nego sa svim spavati.

(Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike)

Što se više udaljujemo od vremena nastajanja nekoga djela, to su nam sve više sužene, ali ne i uvijek, mogućnosti da dođemo do vrela iz kojih je autor crpio podatke za svoj stvaralački rad. Katkada su ti izvori razgranati pa nam otežavaju da otkrijemo onaj pravi izvor ili ono vrelo koje će nam ponuditi dragocjene podatke.
Kada je riječ o djelima našega istaknutog jezikoslovca Antuna Mažuranića, postoji nekoliko vrela koja nam pružaju mogućnost da dođemo do podataka o nastajanju djela, kao i o autoru.

Istaknuti književnik i hrvatski filolog preporodnoga razdoblja, jedan od utemeljitelja Matice, Antun Mažuranić rođen je 13. lipnja 1805. godine u Novome Vinodolskom. Bio je profesor te ravnatelj riječke gimnazije, banski povjerenik za Primorje, a završio je i pravo, iako se njime gotovo i nije bavio. Bio je sudionik i jedan od pokretača narodnoga preporoda. Uređivao je Danicu ilirsku, djelovao kao gramatičar i leksikograf, postavio temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji i prvi upozorio na vrijednost hrvatskoga naglasnog sustava za slavensku akcentologiju.

Prvo Mažuranićevo samostalno djelo bilo je Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike (1839.) u kojem je pokazao ljepotu i izražajnu mogućnost obaju jezika, a dostupno je u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Mažuranićevi Temelji obrađuju sve ono što po tadašnjem mišljenju pripada gramatici, a kao način obradbe gramatičke građe uporabljen je oblik pitanja i odgovora. To jasno pokazuje kako je to Mažuranićevo djelo koncipirano, ponajprije, kao udžbenik, a ne kao gramatika, jer već postoji Babukićeva na koju se on čak i poziva.

Vrhunac je Mažuraniće­ve bogate jezikoslovne djelatnosti Slovnica Hèrvatska (1859.), koja je izrasla na hrvatskoj gramatičkoj tradiciji te je temeljena na književnome jeziku. To je djelo prvi najveći prikaz naglasnoga sustava u jednoj našoj gramatici.

Slovnica je od 1859. godine u samo desetak godina doživjela svoja četiri izdanja, što potvrđuje njezinu onodobnu vrijednost, znanstvenu i nastavnu, a s Veberovom je Skladnjom činila zaokruženu cjelinu gramatičkoga opisa hrvatskoga jezika. Sustavnim pristupom gramatičkomu opisu, te posebno opisom naglasnoga sustava i temeljnih načela tvorbe riječi, čemu valja posebno pribrojiti i temeljne opise glasova i glasovnih promjena, deklinaciju imenica, glagolski vid i pojedine odrednice nepromjenjivih vrsta riječi, Slovnica je preteča suvremenih gramatičkih opisa i ima posebnu gramatičku vrijednost u jezikoslovnim promišljanjima hrvatskoga jezika.

Jedan od najtežih i najodgovornijih zadataka Antuna Mažuranića bio je transliteracija glagoljskoga rukopisa Vinodolskoga zakonika, prvoga pravnog spomenika hrvatskoga naroda. U tome prijepisu opisuje vinodolsku čakavštinu te postavlja temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji.

Sredinom 1842. godine donesena je odluka o novome izdanju Gundulićeva Osmana te da se to izdanje dopuni popratnim rječnikom. Obvezu za rječnik preuzeli su Antun i njegov brat Ivan Mažuranić.

Vrsni hrvatski filolog i jezikoslovac Antun Mažuranić preminuo je 18. prosinca 1888. godine u Zagrebu.

Antun Mažuranić tijekom života stekao je mnoga priznanja, a nama je ostavio djela koja ne moraju impresionirati brojem stranica, ali privlače pozornost zbog većine ponuđenih rješenja – nastala su kao plod najbolje filološke i kulturološke tradicije kod Hrvata sredinom 19. stoljeća.

Za ravnanje onim, koji-bi morda hotěli ovo dělo javno prosuditi, imam napomenuti, da-je moj nauk o accentu ovoga jezika samo pèrvi pokušaj ove vèrste. Poznato-je pako, koliko-je mučan i koliko vremena ištući posao tumačiti ovako mnogovèrstan i nepostojan naglasak, kao što-je u hèrvatskom jeziku.

(Slovnica Hèrvatska)

The post U spomen na hrvatskoga jezikoslovca i filologa Antuna Mažuranića appeared first on .

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnicu u Zagrebu 10. lipnja 2021. godine sedmi je put održana svečanost Knjižna booka.

Na svečanome su otvorenju nazočne pozdravili voditeljica programa Knjižne booke Vanja Jurilj i knjižničarska savjetnica za međunarodnu suradnju NSK Jasenka Zajec.

Na svečanosti su dodijeljene nagrade učenicima osnovnih i srednjih škola za nacionalni natječaj Stvarajmo eKreativno!, nacionalni literarni natječaj Ljekovita lektira! i nacionalni literarni natječaj Kanižajada Limačijada.

U sklopu manifestacije izloženi su učenički likovni radovi osnovnih i srednjih škola koji su povezani s tematikom knjige.

Svečanost pod nazivom Knjižna booka pokrenula je Hrvatska udruga školskih knjižničara radi promicanja knjige te poticanja čitanja i čitateljskih navika učenika.

The post U NSK održana „Knjižna booka“ 2021. appeared first on .

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
da bi vazda sretna bila!

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Teci Dravo, Savo teci,
Nit’ ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi.

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!

(Lijepa naša domovino)

Ime Antuna Mihanovića postalo je simbolom nacionalnoga ponosa Hrvata. Tu je neprolaznu slavu stekao znamenitim stihovima o ljepotama svoje domovine. Riječ je o hrvatskoj himni Lijepa naša domovino koju je uglazbio Josip Runjanin.

Hrvatski književnik i političar Antun Mihanović rođen je 10. lipnja 1796. godine u Zagrebu, gdje je završio pučku školu, gimnaziju i studij filozofije. U Beču je studirao pravo u vrijeme kad se tamo razvijala filologija te se i sam počeo zanimati za nju. Tada je više počeo cijeniti svoj jezik te je u tome duhu napisao brošuru Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku 1815. godine, koja se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a njezina vrijednost istaknuta je i u članku u novinama Dom i svijet koji je dostupan na Portalu starih hrvatskih novina. U tome bitnom spisu, koji se pojavio prije hrvatskoga narodnog preporoda, Antun Mihanović za hrvatski jezik traži mjesto koje su svojim jezicima dali drugi narodi. Bio je to prosvjed protiv latinskoga jezika jer je smatrao da se narodnim jezikom najbolje može izraziti misli te da se samo njim može stvarati narodna kultura. Slava što ju je Antun Mihanović dva desetljeća poslije stekao pjesmom Horvatska domovina, odnosno Lijepa naša domovino, čini se još većom i zaslužnijom imamo li na umu da je svoje djelo stvorio u vrijeme kad je Hrvatska ležala u duboku snu i kad je Ljudevit Gaj među malobrojnim hrvatskim piscima tražio suradnike za svoju Danicu. Antun Mihanović u to je vrijeme živio u Rijeci i njegova Horvatska domovina bila je jedan od prvih priloga domoljubnim nastojanjima Ljudevita Gaja, koji je pjesmu objavio u u desetome broju prvoga hrvatskog kulturnog i književnoga časopisa Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka, koji od 1836. godine izlazi pod imenom Danica ilirska. Više pojedinosti o tijeku događaja od prve objave u Danici do stvaranja himne te o prigodama i mjestima na kojima se izvodila Mihanovićeva pjesma Horvatska domovina dostupno je na Portalu starih novina i časopisa.

Na mrežnoj stranici Zvuci prošlosti dostupan je zvučni zapis pjesme Lijepa naša domovino.

O bogatoj Mihanovićevoj književnoj ostavštini svjedoči i približno 120 zapisa o njegovim djelima u online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Antun Mihanović preminuo je 14. studenoga 1861. godine u Novim Dvorima nedaleko od Klanjca.

The post „Lijepa naša domovino!“ – uz 225. obljetnicu rođenja Antuna Mihanovića appeared first on .

Unatoč tomu što se Sajam u Leipzigu ni ove godine nije održao, Zaklada Stiftung Buchkunst organizirala je žiriranje knjiga u sklopu godišnjeg natječaja Best Book Design from all over the World. Na natječaj je pristiglo 500 knjiga iz 30 zemalja, a među zemljama sudionicama bila je i Hrvatska sa svojih 18 naslova, odabranih putem natječaja Hrvatska lijepa knjiga.

Na ovogodišnjem natječaju najviše priznanje, Zlatnu povelju, dobila je knjiga Feuilles (Južna Korea). Zlatna medalja pripala je knjizi Das Jahr 1990 freilegen (Njemačka). Srebrna medalja dodijeljena je knjigama Conrad McRae. Youth League Tournament (Nizozemska) i Memory Searching of Dances in Talks – The Oral History of Intangible Cultural Heritage Dances in Shandong Province (Kina), a brončana medalja djelima Electric Generator (Rusija), Corinne (Švicarska), SUVILA. Puhkamine ja arhitektuur eestis 20. Sajandil / Leisure Spaces. Holiday and Architecture in 20th Century Estonia (Estonija), Data Centers. Edges of a Wired Nation (Švicarska) te Marianne Hurum – Krabbe (Norveška). Posebna priznanja dodijeljena su izdanjima Boom, Harmony & Crash: The life and work of Charlie Megira (Izrael), Demonstrationsräume. Künstlerische Auseinandersetzung mit Raum und Display im Albertinum (Njemačka), The Remarkable Rocket (Rusija), Revelo No. 1. Chroniques de chantier. Transformation de la Gare, CH-1800 Vevey (Švicarska) i Aporia. The City is the City (Poljska).

Žiriranje se ovaj put održalo se u osobitim okolnostima zbog pandemije bolesti COVID-19. S obzirom na to da organizator nije bio u mogućnosti pozvati međunarodni ocjenjivački sud u Leipzig, najljepše knjige svijeta odabrali su njemački stručnjaci – dizajneri u Frankfurtu, sjedištu zaklade Stiftung Buchkunst. Timovi stručnjaka su, jedan po jedan, tijekom četiri dana birali svoje favorite. Konačan izbor najljepših knjiga definirali su u online raspravi. Cjelokupno žiriranje organizator je zabilježio tematskim filmom.

Sve knjige pristigle na natječaj, pa tako i knjige hrvatskih nakladnika, bit će dio izložbe Book Art International, koja se već tradicionalno upriličuje kao dio programa Sajma knjiga u Frankfurtu. Nakon toga, postat će dio fonda Njemačkog muzeja za knjigu i pismo (Deutsches Buch- und Schriftmuseum) u Leipzigu.

Natječaj Best Book Design from all over the World odvija se neprekidno od 1963. godine, a od 1991. organizira ga Zaklada Stiftung Buchkunst. Hrvatska lijepo oblikovane knjige šalje u Njemačku od svojeg osamostaljenja, a o njihovu odabiru od 1996. godine brine Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

The post U Frankfurtu odabrane najljepše oblikovane knjige svijeta appeared first on .

Za vsaku dobru reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!

Tak malo dobroga
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas,
Za oblak taki zajde.

A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala.
Kaj morem ti neg’ reć:
Od vsega srca fala!

(Fala)

Čitajući jednu od najljepših kajkavskih pjesama, prisjećamo se istaknutoga hrvatskog kajkavskog pjesnika Dragutina Milivoja Domjanića.

Dragutin Milivoj Domjanić rođen je 12. rujna 1875. godine u Krčima pokraj Adamovca. Završivši studij prava, bio je sudac i vijećnik Banskoga stola. Bio je član JAZU/HAZU od 1919., predsjednik Matice hrvatske od 1921. do 1926., a 1927. godine predsjednik je zagrebačkoga odjela PEN kluba.

Prvu pjesmu, domoljubnicu Ljubav k domovini, tiskao je u Bršljanu 1892. godine pod pseudonimom Milivoj Seljan. Surađuje u modernističkim časopisima te podupire mlade u književnome sukobu sa starijim naraštajem. Napisao je i nekoliko crtica te više književnih prikaza koji su uglavnom u duhu njegovih lirskih interesa i stilske manire. Godine 1920. u zagrebačkome Teatru marioneta Velimir Deželić ml. postavio je Domjanićev igrokaz Petrica Kerempuh i spametni osel kao prvu međuratnu lutkarsku predstavu, u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce. Kada se govori o Domjaniću, rjeđe se spominje njegova prevoditeljska djelatnost. Prevodio je poeziju J. W. Goethea, H. Heinea, P. Verlainea, C. Baudelairea, S. Mallarméa, kao i prozu M. Gorkoga i L. N. Tolstoja. Osobito su ga privukle provansalske pjesme francuskoga pjesnika Frédérica Mistrala koje dijele istu sudbinu kao i njegove – i jedan i drugi bili su svedeni na narječje koje je još samo u puku nastavilo živjeti. Prije Prvoga svjetskoga rata počeo je pisati vrlo cijenjene stihove na kajkavskome, narječju svojega rodnog kraja, i tomu je ostao vjeran do kraja života. U to se doba pisanje na kajkavskome narječju smatralo stvaralačkom oporbom jer je nedostajala svijest o mogućnosti modernoga pjesničkog iskaza na tome istoimenom narječju. Prvi je u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnog izraza. Iako je počeo kao pjesnik na štokavskome književnom standardu Pjesme (1909.), Domjanić je najpoznatiji kao pjesnik kajkavskih stihova. Trima kajkavskim zbirkama Kipci i popevke (1917.), V suncu i senci (1927.) i Po dragome kraju (1933.) postao je bard novije kajkavske poezije – klasik kajkavske riječi. Pjevao je o duhovnoj ljubavi, intimi plemićkih domova, gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana.

Mnoge su Domjanićeve pjesme uglazbljene, a među najpoznatijima su Fala i Popevke sem slagal, koje je uglazbio Vlaho Paljetak. Njegova je kajkavska poezija osuvremenila književnost i pomogla njezinoj integraciji u jedinstveni kontekst hrvatske književnosti.

Na mrežnoj stranici Zvuci prošlosti dostupni su zvučni zapisi pjesama Bele rože i Susedovo dete, a na stranici virtualne izložbe Svakodnevica 1914. u starim hrvatskim novinama dostupna je pjesma Ciklame, krvave ciklame.

Domjanićevo ime nosi i smotra dječjega kajkavskog pjesništva u Sv. Ivanu Zelini. Ova tradicionalna godišnja književno-nakladnička manifestacija održava se u Sv. Ivanu Zelini još od 1970. godine radi poticanja sustavnoga rada s pjesnički nadarenom djecom u osnovnim školama s kajkavskoga govornog područja.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njegov rukopis, dok su neke od njegovih pjesama dostupne u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Hrvatski pjesnik Dragutin Domjanić preminuo je 7. lipnja 1933. godine u Zagrebu.

The post „Od vsega srca fala!“ – uz obljetnicu smrti Dragutina Domjanića appeared first on .

U povodu nadolazećega blagdana Tijelova, Restoran i caffe bar NSK bit će zatvoren u četvrtak 3. lipnja i u petak 4. lipnja, a u ponedjeljak 7. lipnja 2021. godine bit će ponovno otvoren prema redovitome radnom vremenu.

The post Radno vrijeme Restorana i caffe bara NSK u povodu blagdana Tijelova appeared first on .

(…) Drevni i lijepi jeziče Hrvata;
Rođen na morskom pragu tvojih vrata,
Polako sam te, uz trud, osvojio.

The post Citat 1. lipnja 2021. appeared first on .

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb…
Podne je. – Kao voda tišinom razl’jeva se.
Sunčani ditiramb.

… Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!

… Zemniče, ja sam pjan. (…)

(Cvrčak)

Čitajući antologijsku pjesmu Cvrčak, prisjećamo se hrvatskoga pjesnika, prozaista, prevoditelja i esejista Vladimira Nazora.

Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor rodio se 30. svibnja 1876. godine u Postirama na otoku Braču. Školovanje i kasnije službovanje odvelo ga je s rodnoga otoka, kojemu se samo jednom nakratko vratio. Uz gimnaziju u Splitu i studij prirodnih znanosti u Grazu i Zagrebu, Vladimir Nazor najviše je vremena proveo u Istri i Hrvatskome primorju.

Vladimir Nazor jedan je od najistaknutijih pisaca hrvatske književnosti. Prešao je put od pjesnika početnika u traženju svojega vlastitog puta, preko nacionalno angažiranoga poetskog tribuna, ponesenoga mitološkim i povijesnim hrvatskim i šire slavenskim motivima te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem istarskoga puka, do pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkoga zanosa prirodom, koja se prije svega napaja na izvoru poganskoga klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova.

Njegova su prva djela, Slavenske legende (1900.) i Živana (1902.), obojena vrtlogom sjajnih boja, životnošću te strastvenošću ljudske naravi. Iako naraštajem u pokretu takozvanih mladih, Nazor ni u čem nije preuzeo zasade moderne – artizma i dekadencije.

Godine 1904. u Zadru je objavio Knjigu o hrvatskim kraljevima, kao pjesnički nacrt za svoju najpoznatiju zbirku povijesnih nacionalnih pjesama Hrvatski kraljevi (1912.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a u to je vrijeme započeo pisati i istarske sonete. Nekoliko godina poslije Matica slovenska objavila je Veloga Jožu – djelo po kojem se najviše prepoznaje Nazorova proza, a koje je on smatrao neuspjelim. U tome vremenu nastaju i njegove antologijske zbirke pjesama, i to Pjesme ljuvene i Intima. Godine 1916. objavio je nekoliko alegorijskih knjiga – epove Utva zlatokrila i Medvjed Brundo te zbirku priča Stoimena.

Nakon kratkoga izbivanja s književne scene zbog političkih razloga vratio se pripovijetkama Pastir Loda i Dedek Kajbumščak, a nakon rata objavio je zbirku Pjesme partizanske. Posljednji javni nastup imao je 1949. godine, kada je kao novoprimljeni akademik čitao novele iz nedovršene zbirke U zavičaju, nagovijestivši svoju smrt.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 945 zapisa o njegovim djelima, a u sklopu brojnih ostavština, Knjižnici su darovani rukopisi njegovih pjesama, pripovijedaka, prepjeva, dnevnika, eseja, članaka, osvrta, bilježaka i korespondencije, dostupni u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK.

Vladimir Nazor preminuo je 19. lipnja 1949. godine. Od najhrvatskijega našeg pjesnika, kako ga je jednom nazvao Matoš, oprostila se na zagrebačkome Mirogoju beskrajna povorka poštovatelja.

O njegovoj vrijednosti za hrvatsku književnost i kulturu svjedoči podatak kako je njegovim imenom nazvana najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj, poznatija kao Nagrada Vladimir Nazor, koja se svake godine, na obljetnicu njegove smrti, dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, arhitekture i urbanizma.

Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred zore rubinima posute rumene
Ko onda kad rosu po travi smo zelenoj brali
Kad zaljubljena bila si u mene.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred jutra – a vjetrić od majstrala,
Sjećaš se kada si rekla da nema na svijetu
Što ne bi za ovu barku na laganom vjetriću dala?
Ako se ikada opet vratim
Bit će to kad vjetrić klone sred podneva žarka,
Kad nigdje nikog usred konala ne bude –
A ljubavi puna ljulja se naša barka.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to u večeri vedre kad gasi se dan,
Tad će nas umorne od ljubavi na moru
Tiho ljuljati suton – navodeći na oči san.
I jesen je uvijek bila draga meni,
Jer slađine puna, raskoši i sjaja
Sliči sveznalici, razmetkinji ženi,
Što raj daje strašću toplog zagrljaja.

(Ako se ikada vratim)

The post Uz 145. obljetnicu rođenja Vladimira Nazora appeared first on .

… Nemislimo, da jezik naš nije jošte prikladan zato, da ga u javne poslove uvedemo: ta on je bio prie 800 godinah jezik diplomatički harvatskih i sarbskih kraljevah, a kasnie i turskoga carstva, on je tako bogat, tako izdelan, tako blagozvučan, kao što je malo samo jezikah na svetu; on poseduje u ostalih slavjanskih narečjih neizcarpivo blago: zašto bi dakle bojali se i oklevali uvesti ga u javni život; zašto bi se bojali reći, da mi želimo, da nam se zakoni i zapovedi pišu u krasnom našem materinskom jeziku, kad se to nisu plašili učiniti drugi narodi, kojim je jezik mnogo surovii i siromašnii „Ko svoj može biti, tudj neka ne bude!“ (…)

(I. K. Sakcinski – Govor u Hrvatskome saboru 2. svibnja 1843.)

Čitajući poznati govor o vrijednosti i bitnosti narodnoga (hrvatskoga) jezika, prisjećamo se istaknutoga hrvatskog povjesničara, književnika i političara Ivana Kukuljevića Sakcinskoga.

Ivan Kukuljević Sakcinski rođen je 29. svibnja 1816. godine u Varaždinu. Gimnaziju je završio u rodnome Varaždinu, a filozofiju je studirao u Zagrebu. Prekinuvši studij, prešao je u vojni poziv te je polazio kadetsku školu u Kremsu. Tijekom školovanja počeo se baviti književnim radom na njemačkome jeziku. Premda je mlad postao časnik u Beču, upoznavši se s Gajem, postaje oduševljeni ilirac, i to toliko da je brzo napustio časničku službu kako bi se vratio u Hrvatsku i uključio u politički život, boreći se protiv mađarizacije i cenzure. Postao je tako jedan od vođa ilirskoga pokreta te je šest godina obnašao dužnost velikoga suca Varaždinske županije i velikoga župana zagrebačkoga, ali je smijenjen i otada se više nije bavio politikom.

Ivan Kukuljević Sakcinski ostao je zapamćen jer je prvi održao govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskome saboru 1843. godine, promičući borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, tako da je njegov govor izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti te žestoke prigovore visoke aristokracije. I ostali njegovi govori u Hrvatskome saboru i na županijskim skupštinama otkrivali su beskompromisno zauzimanje za hrvatsku slobodu i samostalnost. Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski sabor 1847. godine donosi zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga jezika.

Od 1851. pa do 1858. godine bio je predsjednik Matice ilirske. Godine 1863. utemeljio je Samostalnu narodnu stranku i pokrenuo stranački list Domobran. Gotovo trinaest godina poslije (1876.) prvi je predsjednik Matice hrvatske. Na toj je dužnosti ostao do svoje smrti.

Kukuljević se bavio i književnim radom, objavivši drame s povijesnim sadržajem. Godine 1839. objavio je dramu Juran i Sofija ili Turci kod Siska koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Nazvao ju je junačka drama u trih činih. To je prva preporodna drama koja je javno prikazivana. Uspjeh prvoga prikazivanja u Sisku ponovio se i u Zagrebu. Pretisak je izišao u Zagrebu 1989. godine.
Osim drame Juran i Sofija, objavio je tragediju Marula te pjesme Slavjanke i Povijesne pjesme.

Utemeljenjem Društva za povjesnicu jugoslavensku (1850.), uređivanjem časopisa Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (12 svezaka, 1851. – 1875.) te objavljivanjem svojih vrijednih monografija izradio je temelje moderne hrvatske historiografije. Golemu biblioteku i brojne vrijedne rukopise ostavio je Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu, čiji je bio počasni član.

Ivan Kukuljević Sakcinski bio je prvi zemaljski konzervator umjetničkih spomenika. Proputovao je sve naše krajeve, a zatim i Albaniju i Istru. Skupljao je građu za povijest južnih Slavena, a posebno Hrvata. Objavio je prvi južnoslavenski biografski leksikon umjetnika Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1859. – 1860.). Djelo je izlazilo u sveščićima, a tiskano je u pet brojeva. Iako nije dovršeno, njime je utemeljio hrvatsku povijest umjetnosti kao znanstvenu disciplinu. Djelo je u sveščićima izlazilo i na njemačkome jeziku, ali i ono je ostalo nedovršeno.

Autor je i prve hrvatske znanstvene bibliografije Bibliografia hrvatska I. Tiskane knjige (1860. – 1863.).

Bitno je spomenuti i njegovo djelo Acta Croatica – Listine hrvatske (1863.). Pod imenom Acta Croatica podrazumijeva se skup srednjovjekovnih privatnopravnih dokumenata napisanih glagoljicom, ćirilicom i latinicom, na hrvatskome jeziku. Prvi ih je objavio pretežno glagoljicom Ivan Kukuljević Sakcinski 1863. godine.

U djelu Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (1886.), u kojem je napisao za članove novoustrojene Matice hrvatske niz biografskih studija o glasovitim Hrvatima, prikazuje život i djelovanje mnogih pisaca i političara. Biografije su popraćene slikama pojedinih osoba.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 2016. godine bila je otvorena izložba posvećena 200. obljetnici rođenja Ivana Kukuljevića Sakcinskoga pod nazivom Ivan Kukuljević Sakcinski u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu: u povodu 200. obljetnice rođenja.

Svojom vrlo plodnom djelatnošću znatno je utjecao na politički razvoj, kao i na razvoj hrvatske kulture i povijesnih znanosti.

Ivan Kukuljević Sakcinski preminuo je 1. kolovoza 1889. godine u dvorcu Tuhakovec u Hrvatskome zagorju.

… Krasan, veličanstven zaisto pozor! kao zlatom posejana su jurve sva brda, ter ista tavnasjena od dolina isčežnjiva pred jasnom svjetlinom nebesa! – Sunce! ti njegda prvi bože praotacanaših, ti viru svake srjeće, kojim se zemlja napaja, zašto uništavaš sjeme nade naše, namjesto da gadozrijeliti dopustiš? – sunce! kada ćeš ti zlatnimi slobode zraci prodrijeti tavnu noć našega takoteškoga i nemilostivoga ropstva, ter kada ćeš tvoga dušmana, nevjernog Turčina, odagnati? (…)

(ulomak iz drame Juran i Sofija ili Turci kod Siska)

The post „Ko svoj može biti, tudj nek ne bude!“ – uoči 205. obljetnice rođenja Ivana Kukuljevića Sakcinskoga appeared first on .

U skladu s popuštanjima mjera suzbijanja epidemije bolesti COVID-19 od 1. lipnja 2021. godine usluge će Knjižnice korisnicima biti dostupne pod novim uvjetima.

U korisničkim prostorima Knjižnice moći će istodobno boraviti 461 korisnik, a dizalo smiju istodobno koristiti najviše četiri osobe.

Usluga Večernjega rada Knjižnice korisnicima će biti ponovno dostupna od 21 do 24 sata u korisničkome prostoru namijenjenomu pružanju te usluge na nultoj razini Knjižnice u kojem će trenutačno moći boraviti 73 osobe.

Ostale epidemiološke mjere na snazi su do daljnjega.

Knjižnica moli korisnike da se pridržavaju svih spomenutih mjera i uputa te ih poziva da daljnje obavijesti prate na portalu NSK i profilima Knjižnice na društvenim mrežama.

The post Promjena načina rada Knjižnice u skladu s ublažavanjem epidemioloških mjera – 27. svibnja 2021. appeared first on .

U povodu 30. obljetnice ustrojavanja Hrvatske vojske i Dana hrvatske kopnene vojske, Hrvatsko vojno učilište „Dr. Franjo Tuđman“ organiziralo je izložbu fotografija koja obuhvaća razdoblje od 1991. do 2021. godine. Svaka izložbena fotografija simbolično predstavlja jednu godinu postojanja Hrvatske vojske.

Postav izložbe može se pogledati od 26. svibnja do 3. lipnja 2021. godine u Francuskome paviljonu Studentskoga centra Sveučilišta u Zagrebu svaki dan od 12 do 20 sati te u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu od 26. do 31. svibnja 2021. radnim danom od 8 do 21 sat i subotom od 9 do 14 sati, i to u skladu s preporukama Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo u svezi s epidemijom bolesti COVID-19.

The post Izložba fotografija u povodu 30. obljetnice Hrvatske vojske appeared first on .

Evo me, moj svijete, na raskršću
I tvome i mome.
Oprostimo se. – Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi. (…)

(Moj križ svejedno gori)

Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić nekoliko mjeseci prije tragične smrti, 23. svibnja 1971. godine. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predviđanje vlastita kraja…

Hrvatski pjesnik Josip Bepo Pupačić rođen je 19. rujna 1928. godine u Slimenu pokraj Omiša. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu, a diplomirao je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je urednik kultnoga časopisa Krugovi i časopisa Književnik. Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta, a u Lyonu i Londonu lektor je  i profesor hrvatskoga jezika. Njegovo je pjesništvo na tragu Kaštelana i Šimića, a u moderan izričaj unosio je elemente folklora hrvatskoga tradicionalnog pjesništva. Iskonska veza sa zavičajem jedan je od temeljnih pokretača poezije Josipa Pupačića. Njegova prva pjesnička zbirka Kiše pjevaju na jablanima sva je u znaku spontanoga, doživljaja rodnoga kraja, nostalgičnoga povratka u djetinjstvo i pokušaja obnove čvrstoće prvotnih emocija. Pjesnikov je doživljaj svijeta panteistički: u gotovo svakome stihu osjeća se divljenje prema prirodi, začudnost prema njezinim ljepotama i zagonetkama te potpuna stopljenost s njom (Povratak u djetinjstvo, Cetina, Mladoj vrbi, Uspavanka, Vodama Cetine i dr.). Međutim, već u tim ranim pjesmama provlači se diskretna nota tragizma, egzistencijalne tjeskobe i tamnih slutnja koje razaraju idilu krajolika. Takva stanja prevladavaju u sljedećim zbirkama Mladići i Cvijet izvan sebe u kojima se Pupačić predstavlja kao pjesnik egzistencijalističkih preokupacija. Iako i u tim knjigama ima bljeska čistoga lirizma i spontanih doživljaja (poput antologijske pjesme More), lirske reminiscencije i evokacije praćene su u pravilu nemirom, sumnjom, bolnim osjećajima, doživljajem prolaznosti, opsesijom smrti te zapitanošću o smislu života (Tri moja brata, Oporuka, Notturno šumovitog brežuljka).
U daljnjem stvaranju u pjesničkim zbirkama Ustoličenje i Moj križ svejedno gori, Pupačić sve više naginje lirskoj apstrakciji i eksperimentima na formalnome planu. Njegov se poetski izraz intelektualizira i hermetizira, ekspresija je grčevita, napeta, isprekidana, daleko od nekadašnje lakoće i spontanosti. U traganjima za mogućnostima poetskoga izraza vraća se ponekad i srednjovjekovnim tekstovima; njima obnavlja vlastitu teksturu i postiže iznenađujuće učinke.

Objavio je sljedeće zbirke pjesama: Kiše pjevaju na jablanima, Mladići, Cvijet izvan sebe, Oporuka i Ustoličenje, a posmrtno su mu objavljene zbirke Moj križ svejedno gori i Uspravan hod.

Dobrojutro more tradicionalna je književna i kulturna manifestacija koja se od 1997. godine održava svakoga kolovoza u Podstrani u spomen na hrvatske književnike Josipa Pupačića, Dragu Ivaniševića, Juru Kaštelana i Nikolu Milićevića, kojima je poljički kraj bio zavičaj, i kao takav se odrazio u njihovim književnim djelima. Ime nosi po Pupačićevoj istoimenoj zbirci Dobrojutro more.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 150 zapisa o njegovim djelima.

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me
jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile
moju sliku.

Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i s njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

(Tri moja brata)

Izvor naslovne fotografije: https://pixabay.com.

The post Uz 50. obljetnicu smrti Josipa Pupačića appeared first on .

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu raspisala je natječaj za popunu sljedećega sistematiziranog radnog mjesta:

– namještenik – radno mjesto IV. vrste na općim fizičkim poslovima u Odjelu Zajednički poslovi – Odsjek Održavanje.

Pojedinosti o Natječaju.

The post Raspisan natječaj za popunu upražnjenoga sistematiziranog radnog mjesta appeared first on .

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu raspisala je natječaj za popunu sljedećega sistematiziranog radnog mjesta:

– namještenik – radno mjesto IV. vrste na općim fizičkim poslovima u Odjelu Zajednički poslovi – Odsjek Održavanje.

Pojedinosti o Natječaju.

The post Natječaj za popunu upražnjenoga sistematiziranog radnog mjesta od 21. svibnja 2021. appeared first on .