Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
„Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!“
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: „Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu!“
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne –
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina –
što se nečujno u nama raspadaju –
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
„Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj – budite sigurni – nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu – one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?“
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.
(Kad ptica prestane voljeti)
Nečujno i u samoći, kako je i živjela, prije jedanaest godina, 25. listopada 2010. godine napustila nas je Vesna Parun, najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća.
Vesna Parun rođena je na Zlarinu 10. travnja 1922. godine, studirala je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a od 1947. godine djelovala je kao slobodna književnica.
U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti bila je dopisna članica. Njezin rad ovjenčan je mnogim nagradama i priznanjima, a velik broj pjesama objavljen je i na stranim jezicima.
Objavljeno joj je više od 87 knjiga poezije, a na kazališnim su daskama uprizorena četiri njezina dramska djela.
Za zbirku Pjesme (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, a za zbirku Crna maslina (1955.) Nagradu grada Zagreba. Za dječji roman u stihu Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968.) dodijeljena joj je Nagrada Grigor Vitez, 1972. godine dobila je Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novome Sadu kao najuspješniji dječji pjesnik, a 1970. u Parizu Diplomu za poeziju.
Njezina zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogočem označava bitan nadnevak u razvojnome tijeku novije hrvatske poezije. Bila je mnogo više od pojave nove, izvorne poezije. Ta je lirika bila putokaz nove osjećajnosti i simbol razdoblja hrvatske lirike koje poeziju smatra posvećenom djelatnosti, opire se ideologiziranju poslijeratnoga pjesništva.
Ljubav kao pjesničku preokupaciju razrađuje u knjizi Crna maslina. Sonetima su joj ispisane zbirke Sto soneta, Olovni golub i Salto mortale.
Pjesništvo Vesne Parun sretan je susret tradicije i modernoga izričaja. U njoj ima jeke starih priča i legendi, narodnih pjesama i poslovica, grčke i slavenske mitologije te biblijske lirike Staroga zavjeta, ali i odjeka modernih pjesnika poput Vidrića, Kamova, Ujevića, Tadijanovića i drugih. Ljubav je mjera života i stalna patnja – čak i onda kad su naglašeni erotski impulsi, ona u sebi čuva neku svetost.
Svoj gnjev pred naličjem svakodnevice izrazila je u knjizi Apokaliptičke basne, a sličnu satiru s ironijom i sarkazmom objavila je i u knjizi Tronožac koji hoda.
Bila sam dječak, Ti koja imaš nevinije ruke, Vidrama vjerna, tek su neka su od njezinih ostvarenja po kojima će je pamtiti čitateljska publika.
Na rodnome otoku Zlarinu ljubitelji poezije uredili su 2012. godine Vesni Parun spomen-sobu.
Vesna Parun bila je i iznimna pjesnikinja za djecu, a najveće nadahnuće nalazila je u biljnome i životinjskome svijetu. Drame, prijevodi i likovna djela također su bitan dio njezina stvaralaštva.
Iako je najveći dio njezine rukopisne ostavštine pohranjen u Hrvatskome državnom arhivu, i Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva vrijedan dio bogatstva njezina jedinstvenog stvaralačkog opusa.
Čovjekovo pravo na istinu nije ništa manje sveto od prava na život.
The post Uz 11. obljetnicu smrti Vesne Parun appeared first on .