Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

U povodu obilježavanja Dana Knjižnice, knjige posuđene u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu mogu se vratiti bez plaćanja zakasnine od 22. do 24. veljače 2021. godine.

Knjige se vraćaju na pult na kojem su bile posuđene, odnosno na ulaznoj razini te u čitaonicama na trećem i četvrtome katu.

The post Vraćanje posuđenih knjiga bez zakasnine u povodu Dana Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu appeared first on .

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u ponedjeljak 22. veljače 2021. godine u 12 sati prigodnim programom obilježit će Dan Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Dan Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu zbog pandemije koronavirusa prvi će se put održati u virtualnome okruženju uz izravan prijenos svečanoga programa na stranici Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu na Facebooku.

Dan Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Za­grebu tradicionalno se obilježava 22. veljače, u spomen na dan kada je 1483. godine otisnuta prva hrvatska tiskana knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora. Kao logotip Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu odabrano je slovo uglate glagoljice Iže (transliterirano latiničko „i“), a preuzeto je upravo iz Misala, najstarijega prvotiska na hrvatskome jeziku.

Ova je inkunabula prva europska knjiga koja nije tiskana latiničnim slovima, već na hrvatskome jeziku i pismu. Misal je otisnut na Dan Katedre sv. Petra, koji se od IV. stoljeća obilježava 22. veljače, kao znak jedinstva Crkve sazidane na apostolu Petru. Točno mjesto tiskanja i nakladnik Misala nisu utvrđeni.

Misal je tiskan na glagoljici, pismu srednjovjekovne Hrvatske, prisutnomu od 9. ili 10. stoljeća. Korištena je novija uglata glagoljica, koja se razvila iz starije, oble glagoljice, a često se naziva i ustavnom glagoljicom zbog uspravnih i odvojenih slova, što daje dojam svečanoga pisma, prikladnoga za liturgijske kodekse.

Danas je sačuvano samo 11 nepotpunih primjeraka Misala, od čega se šest nalazi u Hrvatskoj, a pet u inozemstvu. Dva primjerka mogu se pogledati u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, dva se nalaze u Samostanu franjevaca trećoredaca na zagrebačkome Ksaveru, jedan u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu te jedan u Knjižnici Dominikanskoga samostana Bola na Braču. Ostali primjerci čuvaju se u Vatikanskoj knjižnici u Rimu, Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, Nacionalnoj knjižnici u Sankt Petersburgu i Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču.

Na portalu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu Glagoljica.hr može se pogledati i digitalizirano izdanje Misala po zakonu rimskoga dvora kao i druga vrijedna glagoljaška djela.

Vrijednim i predanim prikupljanjem, čuvanjem i promidžbom pisanoga i tiskanoga kulturnog dobra kao i uspješnim odgovorima na izazove koje pred nas predstavlja digitalno doba, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu potvrdila se kao središnje mjesto hrvatske kulture, znanosti i obrazovanja.

Knjižnica će ovogodišnjim Danom Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu obilježiti i 414. obljetnicu svojega postojanja.

The post Svečanost obilježavanja Dana Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu 2021. godine appeared first on .

U 82. godini života napustio nas je naš dr. sc. Josip Stipanov, dugogodišnji djelatnik, a potom i ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu do 2007. godine, kada odlazi u mirovinu. Dr. Stipanov bio je čovjek u svakome smislu te riječi. Knjižnicu je smatrao svojim drugim domom te je volio njezine ljude, a i oni su voljeli njega. Bio je užitak raditi u Knjižnici dok je on bio na njezinu čelu jer empatija koju je prema svakome pokazivao bila je poticaj da se radi bolje, brže i kreativnije te da se stvara bolje društvo, društvo koje se temelji na zajedništvu, suosjećajnosti i ljudskosti. Upravo takvo društvo donosi nam svima željene promjene kojima je dr. Josip Stipanov nesebično težio.

I nakon odlaska u mirovinu dolazio je gotovo na sva događanja organizirana u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Jednostavno je i dalje želio biti dio knjižničarske priče, a i knjižničarska sredina nije mogla bez njega jer njegova temperamentnost, otvoreni duh te ljubav prema ljudima uvijek su i u svakome društvu bili dobrodošli.

Dr. sc. Josip Stipanov rođen je 18. studenoga 1939. godine u mjestu Soline na Dugome otoku. Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu, a klasičnu nadbiskupsku gimnaziju i studij teologije u Zadru. Na Gregorijani u Rimu studirao je filozofiju koju je 1971. godine završio doktoratom. Nekoliko godina radio je kao profesor u klasičnoj nadbiskupskoj gimnaziji te na Višem bogoslovnom učilištu u Zadru. Godine 1972. zaposlio se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu gdje se, ponajprije, bavio hrvatskom retrospektivnom bibliografijom. Od 1975. do kraja 80-ih godina prošloga stoljeća bio je voditelj Službe za razvoj i unaprjeđenje knjižničarstva, zatim do 1997. zamjenik ravnatelja Knjižnice te od 1998. godine vršitelj dužnosti upravitelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Glavni ravnatelj postao je 2002. godine i na tome je mjestu ostao do veljače 2007. godine, kada odlazi u mirovinu. Dvadeset je godina sudjelovao u izgradnji nove zgrade Knjižnice te je s radošću 1995. godine dočekao njezino otvorenje. Zalagao se za učlanjenje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u mrežu Europskih knjižnica, što je 2005. godine i ostvario.

Zahvaljujući dr. sc. Josipu Stipanovu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu započela je produktivnija uporaba suvremene informacijske i telekomunikacijske tehnologije, novih medija kao i uporaba Knjižnice na daljinu. Knjižnica je tako izravno i neizravno pridonijela razvoju i drugih hrvatskih knjižnica te njihovu povezivanju u funkcionalni knjižnični sustav.

Objavio je više od 50 znanstvenih i stručnih radova, studija i članaka, uglavnom u hrvatskoj, te nešto manje u inozemnoj strukovnoj periodici. Za svoj je rad dobio niz priznanja i nagrada, od kojih treba izdvojiti Kukuljevićevu povelju i odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Koliko su mu knjižnice bitne, dokaz su i njegove dvije najpoznatije knjige pod nazivom Knjižnice i društvo – od potrebe do mogućnosti te Povijest knjižnica i knjižničarstva u Hrvatskoj. Izdavač je obiju knjiga Školska knjiga. U prvoj je knjizi pokušao prikazati sociološki, komunikološki i kulturološki aspekt nastanka knjižnica, od Mezopotamije do digitalnoga doba, te njihovu ulogu u budućnosti. Svrha je knjige bila prikazati kako je društvo utjecalo na nastanak, djelovanje i razvoj knjižnica. Druga knjiga donosi prikaz razvoja knjižnica i knjižničarstva u Hrvatskoj preko različitoga društveno-povijesnog konteksta određenoga razdoblja. Postala je omiljeno štivo studenata bibliotekarstva te svih onih koje zanimaju knjige, knjižnice te njihov razvoj tijekom povijesti.

Teško ćemo prihvatiti da dr. Stipanova više nećemo vidjeti. No, fizička odsutnost ipak neće značiti da ga ovdje neće biti. Rezultati njegova truda, rada i znanja zauvijek će ostati zapisani u povijesti stvaranja ugleda i statusa naše Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te sveukupne hrvatske i međunarodne knjižničarske zajednice. Nedostajat će nam…

The post In memoriam dr. sc. Josip Stipanov appeared first on .

U desetom selu
živi Antuntun.
U njega je malko
Neobičan um.

On posao svaki
Na svoj način radi:
Jaja za leženje
On u vrtu sadi.

Kad se jako smrači,
On mrak grabi loncem.
Razlupano jaje
On zašiva koncem.

Da l’ je jelo slano,
On to uhom sluša.
A ribu da pjeva
Naučiti kuša.

Na livadu tjera
Bicikl da pase.
Da mu miše lovi,
On zatvori prase.

Guske sijenom hrani,
Snijegom soli ovce.
A nasadi kvočku
Da mu leže novce.

Kad kroz žito ide
On sjeda u čun.
Sasvim na svoj način
živi Antutun.

(Kako živi Antuntun)

Uz pjesmu koju svi znamo naizust i koja nas vraća u bezbrižne dane djetinjstva, prisjećamo se jednoga od omiljenih autora dječje književnosti, pjesnika koji nas svojom poezijom vodi na osvajanje livada i šuma, na suncem obasjane proplanke da vidimo je li drveće prohodalo, kakve je boje potok ili kako trava raste…

Grigor Vitez rođen je 15. veljače 1911. godine u Kosovcu pokraj Okučana. Bio je učitelj u Slavoniji, Podravini i Bosni, nakon toga u Ministarstvu prosvjete te zatim tajnik Društva hrvatskih književnika. Punih šesnaest godina proveo je u izdavačkoj kući Mladost, u kojoj pokreće i uređuje velik broj izdanja književnosti za djecu (Biblioteke Vjeverica i Jelen te nekoliko manjih serijala Iz priče u priču, Plava knjiga, Palčićeva knjižica). Iako je najprije objavio zbirke pjesama za odrasle (San boraca u zoru 1948., Naoružane ruže 1955. i dr.), najpoznatiji je i najcjenjeniji kao pjesnik za djecu. Najprije su mu objavljene slikovnice Medvjed kao pudar i Dva pijetla (1951.), a zatim su slijedile Tko će s nama u šumicu, Maksimir, Čudna škola, Ogledalce, A zašto ne bi … Igrokaz Plava boja snijega nekoliko je puta postavljan na kazališnu scenu. U desetak godina tiskano mu je čak sedam zbiraka poezije za djecu: Prepelica (1956.), Sto vukova i druge pjesme za djecu (1957.), Kad bi drveće hodalo (1959.), Jednog jutra u gaju (1961.), Iza brda plava (1961.), Hvatajte lopova (1964.), Gdje priče rastu (1965.) i Igra se nastavlja (posmrtno, 1967.).

Njegove zbirke pjesama prevedene na dvadesetak stranih jezika, a dobitnik je i svih bitnijih nagrada u zemlji. Začetnik je novoga, modernijega dječjeg pjesništva, bio je potpuno svoj. Do tada pretežno epsku i didaktičnu poeziju za djecu, Vitez oslobađa suvišnoga moraliziranja, unosi stilske, jezične i izražajne novosti, čime utječe na mnoge književnike koji su poslije pisali za djecu – Stanislava Femenića, Vesnu Parun, Tita Bilopavlovića, Zvonimira Baloga i dr. Njegove su pjesme prostor zamišljenoga djetinjstva, u kojem vladaju povjerenje, humanost, vedrina i optimizam. Njegove pjesme bile su nadahnuće brojnim skladateljima (Ivi Lhotka-Kalinskomu, Ivi Tijardoviću, Stanku Horvatu, Lovri Županoviću, Bruni Bjelinskomu i dr.), kao i likovnim umjetnicima i ilustratorima (Ordanu Petlevskomu, Svjetlanu Junakoviću, Tomislavu Torjancu, Zlatku Boureku i dr.). Prevodio je s ruskoga, francuskoga i slovenskoga jezika.

Ime Grigora Viteza nosi i godišnja nagrada za najuspješnija književna i likovna ostvarenja u knjigama za djecu autora koji žive i djeluju na tlu Hrvatske. Utemeljio ju je 1967. godine Savez društava Naša djeca Hrvatske, a uključuje novčani iznos, diplomu i statuu Ptica, akademske kiparice Ksenije Kantoci.

U sklopu Međunarodne dječje digitalne knjižnice, projekta započetoga u proljeće 2002. godine pozivom Kongresne knjižnice (Library of Congress) nacionalnim knjižnicama u svijetu na suradnju u izgradnji prve dječje digitalne knjižnice u svijetu, dostupna je i knjiga Grigora Viteza A zašto ne bi …

Hrvatski pjesnik Grigor Vitez preminuo je 23. studenoga 1966. godine u Zagrebu.

Ja sam pisao zato da vam pričinim radost, da lakše osjetite ono što je lijepo u životu, da se smijete onome što je smiješno (…) Želja mi je da poslije čitanja ovih stihova lakše svladate svoje zadatke, da vam teškoće budu lakše, da ciljeve koje ste sebi postavili dostignete s uspjehom i da budete vedri i neustrašivi pred onim što se zove budućnost…

(Grigor Vitez)

Izvor naslovne fotografije.

The post Sasvim na svoj način – uz 110. obljetnicu rođenja Grigora Viteza appeared first on .

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: „Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini.”

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao i prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.

Jer sam je u noćima, poput ove, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

(Pablo Neruda – Ove noći mogu napisati najtužnije stihove)

Možda i nije potreban poseban motiv ni povod pisati o ljubavi…
Ona sasvim dobro služi kao nadahnuće za milijune ispisanih stranica na svim jezicima svijeta.
Valentinovo nije samo dan za zaljubljene. Ono je dan i za one koji se već dugo samo vole. Ono služi i onima koji nisu baš sigurni je li to ljubav ili samo zanesenost koja će proći.
Bez zaljubljenosti, bez zanosa, teško se živi. Bez ljubavi još i teže…
Kako do ljubavi, najveće tajne života, ljubavi koja ispunja sve naše čežnje, ljubavi za koju se uvijek ponovno rađa i umire, pitanja su koja često postavljamo.
Na putu do istinske ljubavi potrebna je borba. Svaki čovjek nosi u sebi neodoljivu čežnju voljeti i biti voljen. Istinski voljeti znači željeti drugomu dobro, ne tražiti samo svoje zadovoljenje i vlastitu sreću, nego to isto htjeti i drugomu. Voljeti treba naučiti, a to nije lako.

Slavite 14. veljače kao Dan ljubavi ili slavite neki drugi dan, svejedno. Ili slavite svaki dan, ali ako ikako možete, budite zaljubljeni svaki dan, cijeli život, jer tako ćete uvijek ostati mladi i veseli.

Jedina bitna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom.

(Albert Schweitzer)

The post „Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav“ – uz Dan ljubavi i zaljubljenih appeared first on .

Caffe bar NSK započinje s radom 15. veljače 2021. godine.

U skladu s trenutačnom situacijom povezanom s mjerama suzbijanja epidemije bolesti COVID-19, Caffe bar NSK nudit će uslugu naručivanja svih toplih i hladnih napitaka za van, dok će u restoranu i dalje biti omogućeno samo posluživanje brze hrane.

Konzumacija pića bit će moguća samo na terasi, dok je i dalje zabranjena konzumacija pića u prostoru Caffe bara NSK.

U prostor Restorana i Caffe bara NSK ulazit će se s južne strane, a izlaziti sa zapadne strane.

Radno je vrijeme Caffe bara NSK od ponedjeljka do petka od 8 do 15, a restorana od 9 do 15 sati.

Molimo korisnike da se pridržavaju svih spomenutih mjera i uputa te zahvaljujemo na razumijevanju.

The post Obavijest o ponovnome otvaranju Caffe bara NSK appeared first on .

Na dan koji na poseban način slave zaljubljeni, 14. veljače, obilježava se i Međunarodni dan darivanja knjiga. Pokrenula ga je dječja spisateljica Amy Broadmoore 2012. godine, a ubrzo se proširio na brojne zemlje širom svijeta. Njegova je svrha pobuditi zanimanje za čitanje, osobito kod djece.

Na mrežnoj stranici projekta Međunarodni dan darivanja knjiga (International Book Giving Day) predlažu se tri načina na koje svatko može sudjelovati u ovome danu, i to darivanjem knjige ili slikovnice prijatelju ili rođaku, ostavljanjem zanimljive knjige u nekome javnom prostoru u kojem se okupljaju djeca te darivanjem knjige antikvarijatu, knjižnici, dječjoj bolnici ili dobrotvornoj organizaciji.

Hrvatsko čitateljsko društvo, jedan od organizatora nacionalne kampanje „Čitaj mi!“, poziva u povodu Međunarodnoga dana darivanja knjiga knjižnice, dječje vrtiće i škole na organiziranje akcije Čitam, dam, sretan sam – svoju knjigu daruj i tuđe srce obraduj. Pozivaju se djeca i odrasli da slikovnice daruju lokalnim knjižnicama koje će ih proslijediti potrebitima – dječjim odjelima bolnica radi humanizacije hospitalizacije djece, domovima za djecu, dječjem SOS selu ili nekoj dobrotvornoj organizaciji. Prigodom darivanja slikovnica knjižničari će čitati djeci, kako bi naglasili koliko je u razvoju djeteta čitanje bitno jer obogaćuje njegovu maštu i rječnik, razvija osjećaje i pomaže mu da zavoli knjige.

U povodu Međunarodnoga dana darivanja knjiga, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu potiče Vas da darujete knjigu ili slikovnicu, a s obzirom na to da se 14. veljače obilježava i Dan zaljubljenih i ljubavi, idealna je prilika da darujete i ljubav.

The post Uoči Međunarodnoga dana darivanja knjiga 2021. appeared first on .

Evo, preljubazni čitatelju, moje brodovlje, što se prije nekoliko godina bilo otisnulo iz luke, sada je napokon – ne nakrcano Krezovim i Midinim bogatstvom, nego književnim blagom, ne bez oluja, ni bez svakodnevna olujna mora, niti bez vjetrova, a ni bez jedara – neokrnjeno pristalo uz obalu, mimo moju i tvoju nadu, ali ne izvan očekivanja. Možda ne bi bilo potrebno toliko napora, toliko brige i uporna truda, toliko dugotrajna bdijenja i nesanice, da se nakon starih komu drugomu slučilo prijeći ovim tako da kažem književnim morem, tako prostranim i gotovo neiscrpnim…

(Gazophylacium)

Svakim danom otkrivamo bogatstva našega jezika. Mnogo je razloga koji nas navode na traženje jezičnoga blaga, no navest ćemo samo dva. Prvi se krije u našoj ljubavi prema hrvatskoj kulturnoj baštini uopće, dok drugi leži u debelome sloju prašine zaborava koji je prekrio mnoga vrijedna djela. Kako se to ne bi dogodilo s najvećim i najznamenitijim djelom starije hrvatske leksikografije, vrijeme je da se prisjetimo našega najvećeg leksikografa, Ivana Belostenca, kao i njegova životnog djela Gazophylacium, s kojim je udario trajan pečat u našu, ali i u europsku kulturnu povijest.

Hrvatski jezikoslovac i leksikograf Ivan Belostenec jedan je od prvih djelatnika u hrvatskoj književnosti i jezikoslovlju koji se svjesno zauzimao za gradnju jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika. Njegov lik, nažalost, nije sačuvan. Na njega podsjećaju djela i spomen-ploče. Bio je najučeniji među pavlinima svojega doba.

Ivan Belostenec živio je od 1594. ili 1595. (nadnevak nije poznat). Prvi podatci o njegovu životu vezani su uz 1616. godinu kada je u Lepoglavi stupio u pavlinski red. Dvije godine poslije odlazi u Beč u isusovački kolegij kako bi studirao filozofiju. Ondje ostaje tri godine, a onda odlazi u Rim u glasoviti zavod Collegium Germanicum, gdje studira teologiju. Nakon završetka studija djelovao je kao prior u samostanima u Lepoglavi, Sveticama pokraj Ozlja, Čakovcu i Crikvenici te kao administrator i provincijal u Istri. Stoga ne čudi što je Belostenec, rođenjem kajkavac, svjesno ustrajao u unošenju južnih jezičnih elemenata u kajkavštinu. Pisao je pjesme koje nisu sačuvane te propovijedi Sacri sermones in sacratissimum festum Corporis Christi. Idiomate Illyrico composti ac editi Opera ARPF Joannis Byllostinacz. Ord. S. Pauli Primi Eremitae Provinciae Istriae & Vinodol bis Emerito provinciale – Deset propovijedi o euharistiji (1672.) koje su dostupne u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Njegovo je najvrjednije djelo veliki dvojezični rječnik Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium (Gazofilacij ili latinsko-ilirska riznica riječi), a drugi Gazophylacium Illyrico-Latium (Riznica ilirsko-latinska), koji je i po naslovu riznica riječi. Sastoji se od dva dijela – prvi je latinsko-hrvatski i sadrži gotovo 40 000 latinskih riječi koje su objašnjene znatno većim brojem hrvatskih sinonima (istoznačnica), a drugi, hrvatsko-latinski dio, ima enciklopedijsko obilježje po svojim gospodarskim poukama, liječničkim savjetima, poslovicama, izrekama i epigramima te sadržava gotovo 25 000 riječi. Rječnik je objavljen tek 1740. godine u Zagrebu, a za tisak su ga priredili pavlini Jerolim Orlović i Matija Mužar. U oblikovanju rječnika autor se naslanjao na Vrančića, Habdelića i Mikalju. Koncept književnoga jezika naslijedio je od pokupskih glagoljaša, hrvatskih protestanata i ozaljskoga kruga, odnosno zastupnik je tronarječne osnovice književnoga jezika. U skladu s njom piše svoje prezime (Bellosztenecz) tako da se može čitati kao Belostenec, Bilostinac i Bijelostijenac, ali u knjizi propovijedi svoje prezime zapisao je kao Bilostinac.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njegovo djelo Gazophylacium iz 1740. godine, a kao dragocjenost hrvatske pisane baštine bilo je predstavljeno i na izložbi Blago NSK.

Pavlinski prior Ivan Belostenec preminuo je 10. veljače 1675. godine u Lepoglavi u dubokoj starosti.

Ivan Belostenec je stup na kojem počiva hrvatska jezična znanost.

(Josip Bratulić)

The post Uz 346. obljetnicu smrti hrvatskoga jezikoslovca i leksikografa appeared first on .

U povodu Dana sigurnijega interneta Centar za sigurniji internet u Hrvatskoj organizira 9. veljače 2021. godine aktivnosti i akcije radi podizanja svijesti o sigurnosnim problemima na internetu te promicanja sigurnije i odgovornije uporabe online tehnologije i mobilnih uređaja, osobito među djecom i mladima.

Tema je ovogodišnjega Dana sigurnijega interneta Zajedno za bolji internet, a organizatori njegova obilježavanja ističu kako se središte sigurnosti na internetu tijekom godina s kreiranja sigurnijega interneta prebacilo na kreiranje boljega interneta, pri čem bitnu ulogu imaju djeca i mladi, roditelji i skrbnici, učitelji i socijalni radnici, predstavnici industrije, zakonodavci i političari.

U sklopu ovogodišnjega, sedmoga zaredom obilježavanja Dana sigurnijega interneta održava se mrežni seminar za djecu i mlade pod nazivom Gdje si ti u digitalnoj džungli te mrežni seminar za stručnjake o temi jačanja kapaciteta stručnjaka za rad u digitalnome okruženju. Organizatori su pripremili i zanimljive nagradne igre namijenjene stručnim suradnicima i roditeljima, mrežni kviz za djecu i mlade te brojne edukativne i promidžbene materijale. Obilježavanju Dana sigurnijega interneta pridružile su se i brojne škole te druge zainteresirane ustanove i organizacije.

Više pojedinosti o obilježavanju Dana sigurnijega interneta dostupno je na mrežnoj stranici Centra za sigurniji internet, stranici Dana sigurnijega interneta u Hrvatskoj te službenoj stranici Centra na Facebooku.

The post Dan sigurnijega interneta 2021. appeared first on .

Na mrežnoj stranici međunarodne virtualne konferencije Solidarity in culture: Heritage protection under conditions of crisis koja će se u organizaciji Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu održati od 18. do 20. ožujka 2021. godine dostupan je preliminarni program.

Konferencijski program sastoji se 18 plenarnih i pozvanih izlaganja, 28 prijavljenih izlaganja, 18 prijavljenih posterskih izlaganja, četiri radionice te jednoga okruglog stola. Predstavit će se načini rada u području sektora kulture, rezultati istraživanja te stečena iskustva u području očuvanja kulturne baštine u kriznim situacijama.

Za praćenje Konferencije neće se naplaćivati kotizacija. Prijave će početi sredinom veljače preko registracijske poveznice koja će biti dostupna na službenoj stranici Konferencije, na kojoj će biti vidljive i ostale informacije povezane s programom i organizacijom Konferencije.

Glavni partner Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pri organizaciji Konferencije je Europska komisija, dok su ostali partneri Hrvatski državni arhiv, Etnografski muzej, Hrvatski nacionalni komitet Međunarodnoga vijeća muzeja (ICOM), Hrvatska grupa Međunarodnoga instituta za restauriranje povijesnih i umjetničkih djela (IIC), Laboratorij za radijacijsku kemiju i dozimetriju Instituta Ruđer Bošković, Odjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku te Ured za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba.

Potporu organizaciji Konferencije pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, a pokrovitelj je Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO.  Medijski su pokrovitelji novine Večernji list i časopis Zaštita.

Uzimajući u obzir nedavne razorne potrese koji su pogodili Zagreb i okolicu kao i područje Banovine te ostale suvremene globalne prijetnje koje upozoravaju na nužnost uspostavljanja sveobuhvatno planiranoga sustava zaštite kulturne baštine i potrebu umrežavanja i razvijanja solidarne mreže ustanova u kulturi, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu krenula je u organizaciju ove međunarodne konferencije. Svrha je Konferencije naglasiti potrebu za osmišljavanjem integriranoga, uključivoga i promišljenoga pristupa zaštiti kulturne baštine, tematizirati aspekte unutarsektorske i međusektorske suradnje te promicati suradnju i solidarnost među ustanovama u kulturi u kontekstu zaštite kulturne baštine.

Više pojedinosti o Konferenciji.

The post Objavljen preliminarni program međunarodne virtualne konferencije „Solidarity in culture: Heritage protection under conditions of crisis“ appeared first on .

… Sva prostrana krajina bila obasjana silnim svjetlom, i sve je titralo i blistalo od njega. Čisto da se oči zaklapaju od rasijana sjaja, a sjena i hlad tek gdjegdje-gdjegdje pod najgušćim se drvećem talasaju u jedva vidljivim plavkastim linijama. Lazur se zalijeva tamnom modrinom, i kud okom segneš, nigdje oblačka, svakud vedro i svakud čisto i nedogledno visoko. (…) Zrak u žarkim strujama vrućine ne dahnu ni daškom, niti se miče koji listak nad nama, niti se njiše i najtanja vlas u travi, a niti se vidi ili čuje kebar kakav, ni lastena presijecaju zračnih visina svojim oštrim letom. Sve leži sumorno i bez gibanja u ljetnjem žaru, sve se odmara i počiva. (…) Ah – tako je mirno – mirno bilo, ne sanjivo ni drijemežno – nekako drukčije: bilo je kao začarano, kao obojano…

(Pod starimi krovovi – Perillustris ac generosus Cintek)

Čitajući odlomak iz pripovijetke Perillustris ac generosus Cintek, prisjećamo se hrvatskoga pripovjedača, romanopisca, kritičara, feljtonista i političara Ksavera Šandora Gjalskoga.

O najhrvatskijem književniku Ksaveru Šandoru Gjalskomu Antun Gustav Matoš, uz čije je uzglavlje, kada je umro, nađen roman Pod starimi krovovi, pisao je: „On je prijelazan tip i otud njegova umjetnička univerzalnost. Njegova umjetnost je psihološka kao Leskovarova, realistična kao Kumičićeva, historijska i romantična kao Šenoina, patriotska i satirična kao Kovačićeva.“ U tim riječima sadržana je bit književne pojave Gjalskoga koji je ujedinio dva razdoblja: realizam i modernu te koji je u književnost ušao sa Starima, a postao jednim od vođa Mladih.

Hrvatski književnik i političar Ksaver Šandor Gjalski, pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, rođen je 26. listopada 1854. godine u Gredicama kod Zaboka, u uglednoj zagorskoj plemenitaškoj obitelji. Proživio je tamo veći dio života, a rodni mu je kraj bio stalno stvaralačko nadahnuće.
Školovao se u Varaždinu, Zagrebu i Beču, gdje je završio pravo. Nakon školovanja na Pravoslovnoj akademiji niz godina službovao je u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Sisku i Sušaku te je 1891. godine bio konačno dodijeljen Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu. Gjalski se i politički uključio pa je tako 1906. godine izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru. Godine 1917. biran je za velikoga župana Zagrebačke županije. Od 1909. do 1918. godine bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika. Godine 1919. član je Privremenoga narodnog predstavništva u novoutemeljenoj državi Kraljevini SHS u Beogradu. Razočaran u novu državu i umirovljen povlači se iz javnoga života na svoje imanje u Gredicama.

U književnosti se prvi put javio 1884. godine pripovijetkom Illustrissimus Battorych te nastavlja književni rad u razdoblju moderne i međuratne književnosti. Glavna je tema njegovih djela život i propadanje zagorskoga plemenitaškog sloja pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća, no pisao je on i o suvremenim društvenim prilikama, političkim i povijesnim temama, filozofskim i općeljudskim, a dotaknuo se i mističnih i okultnih tema. U mnoštvu Gjalskijevih djela ističu se zbirke pripovijedaka s motivima iz plemenitaškoga života Pod starimi krovovi, Iz varmeđinskih dana, zatim povijesni romani Osvit, Za materinsku riječ i Dolazak Hrvata, filozofski romani Janko Borislavić i Radmilović te politički romani U noći i Pronevjereni ideali.

Vrhuncem njegova stvaralaštva smatra se djelo Pod starimi krovovi (1886.) koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Temi pod starim krovovima vraća se on čitavoga svojeg života, pa se može reći da je to djelo pisano tijekom čitavoga njegova stvaralačkog vijeka.

Njemu u čast pokrenuta je kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskoga, na kojoj se dodjeljuje i istoimena književna nagrada, nagrada Ksaver Šandor Gjalski.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je više od 180 zapisa o njegovim djelima.

Hrvatski književnik Ksaver Šandor Gjalski preminuo je 6. veljače 1935. godine u rodnim Gredicama.

Prosuđujući literarnu vrijednost Ksavera Šandora Gjalskoga, suvremeni i kasniji kritičari zvali su ga Turgenjevom hrvatske novele, Europejcem u hrvatskoj književnosti i Homerom Hrvatskoga zagorja.

The post Uz 86. obljetnicu smrti hrvatskoga Turgenjeva appeared first on .

U 74. godini života napustila nas je draga kolegica Sonja Avalon. Cijeli radni vijek provela je radeći u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Godine 2012. otišla je u mirovinu. Bila je jedna od najosebujnijih osoba knjižničarskih krugova u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko desetljeća. Iako je devet godina bila u mirovini, njezin glas i neosporan smisao za humor i dalje odzvanjaju hodnicima Knjižnice. Radovali smo se njezinim dolascima jer smo znali da će taj dan biti sve samo ne uobičajen.

Sonja Avalon rođena je 1947. godine u Bilama pokraj Crikvenice. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu počela je raditi 1974. godine kao mlada knjižničarka – pripravnica. Tijekom rada u Knjižnici nastavila je prije prekinuto školovanje na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, studij komparativne književnosti i talijanskoga jezika, koje je završila 1988. godine, postavši profesorica komparativne književnosti i talijanskoga jezika. Njezina elokventnost, stručnost te vrlo izražene socijalne vještine pridonijele su da 1995. godine bude imenovana voditeljicom Odjela Nabava u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Taj je posao obavljala sve do odlaska u mirovinu te je u nakladničkome svijetu Hrvatske, ali i šire, postala prepoznatljivo i cijenjeno ime.

Drago nam je da je Sonja bila dio našega poslovnog, a često i privatnoga života. S radošću ćemo je se sjećati i svaka pomisao na nju izmamit će nam osmijeh na lice jer ona drukčije ne bi niti htjela.

The post In memoriam Sonja Avalon appeared first on .

Sad razvijmo barjak, pred oltar kleknimo svi,
Prošlosti slavne nek nam danas oživne dni.
Kad Dubrave hridi Slobode bile su hram
Zanosnu pjesmu Svecu spjevao je val o kam,
Čuj Sveti Vlaho naš
Molitve glas,
Dubrovnik čuvaj svoj,
Čuvaj sve nas,
Uz barjak vijor i zvona svečanih zvuk
Himnu Slobode davne pjeva Ti harni puk.

Uz himnu koju je skladao Rade degl’ Ivellio na tekst Vinka Vilića, a koja se pjeva uz Dan svetoga Vlaha 3. veljače, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu pridružuje se obilježavanju Feste svetoga Vlaha odabirom digitaliziranih razglednica s motivima crkve svetoga Vlaha koje se čuvaju u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Sveti Vlaho (Blaž) je biskup, mučenik, liječnik te prijatelj siromaha i bolesnika. Naziv Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho nastao je od grčke riječi Vlasios.

Štovanje svetoga Vlaha ostalo je nepromijenjeno tijekom turbulentne dubrovačke povijesti, a zaštita trajna. U ime svetoga Vlaha donosili su se zakoni, kovali se novci s njegovim likom, pod njegovom zastavom plovili su brodovi, njegovi kipovi bdiju na zidinama nad svakim putnikom i došljakom, a njegove slike nalaze se u kućama i sprječavaju mnoge nedaće.

Festa svetoga Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, UNESCO-va je nematerijalna svjetska baština u Hrvatskoj koja, kao proslava njegova blagdana, neprekidno traje od 972. godine do danas. Svake godine okupi veliki broj hrvatskih i inozemnih gostiju te je zasigurno najbitnije crkveno-svjetovno događanje mjesnoga stanovništva, ali i jedinstvena turistička atrakcija. Ove će se godine, kako je već najavljivano, zbog epidemioloških razloga proslaviti uz određena ograničenja, poštujući propisane epidemiološke mjere.

Osim u Dubrovniku, taj se svetac štuje i u Zagrebu. Tomu svjedoči velebna crkva svetoga Blaža arhitekta Viktora Kovačića, jedno od najvrjednijih ostvarenja sakralne arhitekture s početka 20. stoljeća.

Sve je na svijetu nestalno i promjenjivo; ali je jedna stvar stalna i nepromjenjiva, a to je: da će, dok traje Dubrovnik, trajati i neograničena ljubav Dubrovčana prema svome milome i svetome Parcu, a ufamo da će i njegova obrana stalna ostati na dobro i na spas svih Dubrovčana.

(kanonik Antun Ljepopili: List dubrovačke biskupije, br. 2, 1916., str. 30)

The post „Prošlosti slavne nek nam danas oživne dni“ – uz Festu svetoga Vlaha appeared first on .

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u suradnji sa Sveučilišnim računskim centrom Sveučilišta u Zagrebu (Srce) od 22. prosinca 2020. do 7. siječnja 2021. godine provela je deseto pobiranje (harvestiranje) hrvatske nacionalne internetske domene. Prikupljeni su i pohranjeni javno dostupni sadržaji svih mrežnih sjedišta na vršnoj .hr domeni, uključujući from.hr i com.hr.

Uspješno je obrađeno 180 379 532 upita i pobiranjem preuzeto 19 TB sadržaja spremljenog u format WARC. Datoteke u ovom formatu komprimirane su te zauzimaju 11 TB diskovnog prostora.

Korišten je popis aktivnih domena koji je Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu dostavila služba Hrvatske akademske i istraživačke mreže (CARNET) za upravljanje nacionalnom domenom Republike Hrvatske, a pobiranje je provedeno pomoću alata otvorenog koda Heritrix. Robot koji je provodio pobiranje dolazi s IP adrese 61.53.3.11 i predstavljao se kao Mozilla/5.0 (compatible; heritrix/3.4.x; + https://haw.nsk.hr/cesta-pitanja/).

Sadržaji prikupljeni desetim pobiranjem hrvatske nacionalne internetske domene su dostupni na stranicama Hrvatskog arhiva weba, na kojima se mogu pregledavati i sadržaji pohranjeni u prethodnih devet pobiranja, tematske zbirke, kao i sadržaji prikupljeni selektivnim pobiranjima.

The post Završeno deseto pobiranje hrvatske nacionalne internetske domene appeared first on .

Tko knjige poštuje, neka bude knjigama poštovan.

The post Citat 1. veljače 2021. appeared first on .

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu pridružila se međunarodnoj kampanji Color Our Collections u sklopu koje muzeji, knjižnice, arhivi i druge kulturne ustanove širom svijeta u prvome tjednu veljače pozivaju javnost da se upozna s njihovom digitaliziranom građom kroz zabavnu i opuštajuću aktivnost – bojenje.

U povodu toga priređena je bojanka namijenjena svim uzrastima sa 13 crno-bijelih grafika, crteža, zemljopisnih karata i drugih vrijednih djela iz fonda NSK koja su dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke NSK.

Među njima je i Rembrandtova grafika Čovjek u sjenici iz 1642., crtež Mencija Clementa Crnčića Kaptol iz 1910., dva crteža biljaka iz djela znamenita hrvatskog botaničara Luje von Adamovića Die Pflanzenwelt Dalmatiens iz 1911. kao i zemljopisna karta geografa i kartografa Vincenza Marije Coronellija Mare della Dalmatia iz 1696. godine.

Popularnu inicijativu kojom se želi potaknuti kreativno korištenje digitalne kulturne baštine za razonodu i učenje 2016. godine pokrenula je i organizira knjižnica njujorške medicinske akademije (The New York Academy of Medicine).  Otad se ovom festivalu kreativnosti svake godine pridružuje stotinjak uglednih kulturnih ustanova iz cijeloga svijeta s tisućama djela koja predstavljaju nacionalna kulturna blaga sačuvana u njihovim zbirkama i digitalizirana radi dostupnosti široj javnosti.

Pozivamo sve zainteresirane da se pridruže ovogodišnjoj kampanji Color Our Collections. Bojanku Nacionalne i sveučilišne knjižnice preuzmite na poveznici http://bojanka.nsk.hr/, obojite je na računalu ili ispisanu, a svoje radove podijelite s nama na društvenim mrežama korištenjem oznaka #ObojiNašeZbirke i #ColorOurCollection.

Više bojanki s građom iz našega fonda potražite na mrežnoj stranici Bojanke iz građe Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a bojanke s djelima iz fondova drugih svjetskih kulturnih ustanova na stranici kampanje Color Our Collections.

The post Istražite i obojite vrijedna djela iz fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu appeared first on .

Restoran NSK započinje s radom 1. veljače 2021. godine.

U skladu s trenutačnom situacijom povezanom s mjerama suzbijanja epidemije bolesti COVID-19, Restoran NSK otvorit će se samo djelomično, što znači da će za sada biti omogućeno samo posluživanje brze hrane. U prostor restorana ulazit će se s južne strane, a izlaziti sa zapadne strane.

Caffe bar NSK do daljnjega je zatvoren, a korisnici će biti pravodobno obaviješteni o ponovnome otvaranju.

Radno je vrijeme Restorana NSK od ponedjeljka do petka od 9 do 15 sati.

Molimo korisnike da se pridržavaju svih spomenutih mjera i uputa te im zahvaljujemo na razumijevanju.

The post Obavijest o djelomičnome otvaranju Restorana NSK appeared first on .

U povodu Europskoga dana zaštite osobnih podataka, koji se u Hrvatskoj i Europi od 2007. godine obilježava 28. siječnja, na obljetnicu potpisivanja Konvencije za zaštitu osoba vezano s automatiziranim obradama osobnih podataka (Konvencija 108), a kojom su postavljeni temelji moderne regulative u području zaštite osobnih podataka, Europski dokumentacijski centar NSK pripremio je mrežnu izložbu najvažnijih dokumenata Europske unije i publikacija Ureda za publikacije Europske unije o toj temi.

Odluka o obilježavanju toga bitnog nadnevka donesena je 26. travnja 2006. godine, na sastanku Odbora ministara Vijeća Europe. Prvi je put bio obilježen 2007. godine na 25. obljetnicu potpisivanja Konvencije, a ove godine obilježava se 40. obljetnica, što je bio dodatan povod za pripremu izložbe.

Glavna je svrha obilježavanja poticati upoznavanje europskih građana s njihovim pravima i obvezama u području zaštite osobnih podataka, kako bi mogli steći saznanja o tome ljudskom pravu koje se oduvijek nalazilo u svakodnevnome životu te koje ima izravan doticaj s većinom naših svakodnevnih radnji.

Bitno je znati da pitanje zaštite osobnih podataka nije nikada bilo toliko aktualno i bitno kao danas, s obzirom na to da su naši osobni podatci svugdje, i to na radnome mjestu, u doticaju s javnim vlastima, u području zdravstva, pri nabavi dobara i usluga, na internetu, u školi i drugdje.

Svrha je izložbe upoznavanje s temeljnim izvorima informacija Europske unije o temi zaštite osobnih podataka, kao i poticanje svijesti o važnosti dobre informiranosti. Izložba donosi pregled najvažnijih izvora, a dodatne informacije i publikacije dostupne su u Europskome dokumentacijskom centru NSK.

The post Mrežna izložba Europskoga dokumentacijskog centra NSK u povodu Europskoga dana zaštite osobnih podataka 2021. appeared first on .

Znao je veliki Višanin reći da je svaki čovjek otok, a svako napuštanje otoka odisejska pustolovina. (…) Svaka svjetlost ima sjenu, a sjena je, barem što se čovjeka tiče, njegova vlastita parodija, govorio je Mediteranac šjor Ranko i sve to potvrđivao u Gloriji i Kiklopu, u Zajedničkoj kupki i Pustinji, Pod balkonima i u Poniženju Sokrata, u Neveselim očima klauna, u Never more… I kad nije tematizirao otok, bio je otočanin, u kristalima otočke posebnosti i njegovih arhetipskih zadanosti, zašavši duboko pod kožu podneblja, prepoznavao je paradigmatsko, usud maloga čovjeka u sunčanom krajoliku u kojem se karneval – a šjor Ranko, majstor paradoksa, umro je upravo u dane Poklada – smjenjuje s funeralnošću, a pobožne procesije sa zadirkivačkim i zajedljivim dokonim sjedjeljkama u kakvoj brijačnici ili na šentadi na rivi. (…) I uvijek je neka tiha nježnost i toplina (…) strujala ispod ozbiljne maske nerijetkoga cinizma i ironije, žalca i satire pa i crnohumorne duhovitosti.
(…) Od tog dana početkom veljače 2001. godine, pomiren s otokom, (…) Ranko Marinković počiva u svom insularnom zavičaju, među svojima, nad uvalom u kojoj su putokazi…

(Jakša Fiamengo – Velikan hrvatske književnosti i kulture)

Čitajući ulomak iz članka Velikan hrvatske književnosti i kulture, prisjećamo se istaknutoga hrvatskog književnika Ranka Marinkovića, kao i riječi koje je toliko puta ponovio, a glase: „Svaki je čovjek otok, a svako njegovo napuštanje odisejska pustolovina.“ Premda je Marinković fizički otišao s otoka, duhovno ga nikada nije napustio…

Viški Voltaire, kako ga je nazvao Tin Ujević, rodio se 22. veljače 1913. godine u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. Godine 1943. interniran je u logor Ferramonte na Kalabriji, odakle dospijeva u Bari i do kraja rata boravi u izbjegličkome logoru u El Shattu. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnome zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. godine direktor je Drame zagrebačkoga Hrvatskog narodnoga kazališta. Od 1950. do umirovljenja profesor je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. godine. U dva je mandata bio vijećnik u Skupštini grada Zagreba.

Bio je poznati prozni i dramski pisac, njegov književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane.

Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros, koja je poslije tiskana kao sastavni dio njegove prve prozne knjige Proze (1948.). Poslije Drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Zbirkom Ruke, koja je tiskana u tridesetak izdanja, zadobio je pozornost i pohvale kritike. Bliskost s ranijom prozom zamjetljiva je u mediteranskome ozračju te pozornosti usmjerenoj na likove koji pate od nesposobnosti ostvarenja vlastita identiteta. U toj su zbirci objavljene antologijske Marinkovićeve novele, među kojima svakako treba spomenuti naslovnu, priču o stvaralaštvu, u kojoj do izražaja dolazi modernistička gradnja priče i poigravanje pripovjedačkom pozicijom, te Zagrljaj, s naglašenom metaliterarnom dimenzijom koja tematizira sam čin pisanja (proza o pisanju proze) i neizravno problematizira odnos umjetnosti i zbilje. Praizvedba drame mirakula Glorija 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija jer se izdigla iznad cjelokupna tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio deset godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči Drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, suptilnom ironijom, pa i crnim humorom. Kada je roman prenesen na filmske i televizijske ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više).

Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more.
Marinkovićeva djela prevedena su na mnoge jezike.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je više od 160 zapisa o njegovim djelima. Na portalu Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupni su plakati Borisa Bućana za predstave Albatros i Glorija, nastale prema istoimenim djelima Ranka Marinkovića.

Ranko Marinković preminuo je 28. siječnja 2001. godine u 88. godini života u Zagrebu, a pokopan je u Komiži na otoku Visu.

Njegov književni opus nije velik, ali mu po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrvatske književnosti druge polovice 20. stoljeća.

Samotni život tvoj u sjeni vrućeg ljeta… Tihog ljeta s cvrčcima na grani, s oblacima i pticama u zraku, s nehajnim zapljuscima mora među grebenima, s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni život u ljepoti neba i pučine. Oblaci i jedra plove u daljinu…

Ranko Marinković – Ruke (Samotni život tvoj)

The post Uz 20. obljetnicu smrti viškoga Voltairea appeared first on .

… Djelo, er volja ljudska naga
bogostječno tvorit ne ide,
ako vječna pomoć draga
u družbu joj zgar ne side
i ne čini da bi ustala
nje nejakos grijehom pala.
Taka pomoć sveđ nas gleda
i kreposti ke tvorimo,
ne samo nam zapovijeda
negli i čini da činimo,
podžižuć nas skrovnijem plami
i djelujuć pored s nami. (…)

(Uzdisanje peto U razmišljanju – Uzdasi Mandalijene pokornice)

Čitajući stihove iz religiozne poeme Uzdasi Mandalijene pokornice, prisjećamo se Ignjata Đurđevića, hrvatskoga baroknog pjesnika i povjesničara, kao i njegova najljepšeg pjesničkog djela.

Ignjat Đurđević (Ignazio Giorgi) rođen je u Dubrovniku 13. veljače 1675. godine. Rodom je iz bogate i ugledne dubrovačke obitelji Giorgi, koja je primljena u plemstvo Dubrovačke Republike nakon potresa 1667. godine. Humanističku naobrazbu stekao je u isusovačkoj gimnaziji, u kojoj je učiteljevao i poznati leksikograf Ardelio della Bella. Mladenačke godine provodi na otoku Šipanu kao službenik Republike. Godine 1698. ulazi u isusovački red i živi u Italiji. Nakon osam godina prelazi benediktincima i vraća se u Dubrovnik.

Sačuvani Đurđevićev lirski opus sadrži više stotina pjesama i višestruko nadilazi Bunićevu lirsku ostavštinu. Najveći dio nalazi se u rukopisnoj zbirci Pjesni razlike koja je neobično razgranata, a hrvatska je znanost o književnosti (Mihovil Kombol i Ivo Frangeš) već uočila da između tih Đurđevićevih pjesama i pjesama Frankopanovih ima i motivskih i formalnih dodira.

Ignjat Đurđević bio je pjesnik dubokih osjećaja pa njegove Ljuvene pjesni ulaze u red biranih lirskih vrijednosti pjesničkoga Dubrovnika, s prepoznatljivim iskustvima Bunićeva stiha, a njegova komična barokna poema Suze Marunkove, u kojoj se okrutno podruguje Mljećanima i u kojoj prenaglašeno izriče jasne aluzije na posve opipljive čežnje jadnoga Marunka, smiješnoga seljaka koji neuslišano uzdiše za prelijepom Pavicom, ne može zatajiti da je nastao na tragu Derviša, prezimenjaka Stijepe Đurđevića, samo što ga je u nekim elementima slobodnijega izražavanja i nadmašio.

Više od dvadeset godina dotjerivao je religioznu poemu Uzdasi Mandalijene pokornice, najljepše svoje pjesničko djelo što ga je 1728. godine tiskao u Mletcima, zajedno s ciklusom Pjesni razlike. Djelo Uzdasi Mandalijene pokornice nastavlja se na tradiciju započetu Gundulićevim Suzama sina razmetnoga. Kroz osam pjevanja (uzdisanja), s više od četiri tisuće stihova (osmeraca), razmjerno je oskudno razvio epsko pripovijedanje, nadoknadivši ga lirskim i meditativnim sastojcima te višeslojnim baroknim pjesničkim ukrasima. U poemi grješnica i obraćenica, svetica Magdalena, govori o svojem životu i osjećajima prema učitelju Isusu. U djelu nalazimo i nabožnu hagiografsku prozu na hrvatskome, nekoliko prijevoda i odlomke drame Judita.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njegovo djelo Uzdasi Mandalijene pokornice iz 1728. godine, koje je dostupno i u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Godine 1729., također u Mletcima, objavljen je i Saltijer slovinski, a to su Đurđevićevi prijevodi ili parafraze psalama kralja Davida (150 psalama).

Osim književnošću, bavio se i poviješću, osobito poviješću Ilirije u djelu Antiquitates Illyricae. Biografskim djelom Vitae et carmina nonnulorumillustrium civium Rhacusinorum, u kojem je skupio životopise stotinjak uglednih dubrovačkih pisaca, Ignjat Đurđević stoji na početku niza dubrovačkih bibliografa koji su proučavali književni rad svojih sugrađana.

Njegov Život sv. Benedikta, objavljen tek 1984. godine, smatra se najvrjednijim djelom hrvatske barokne proze.

Ignjatu Đurđeviću pripisuje se rukopis Fizikalno-matematička pitanja, koji se temelji na Aristotelovoj peripatetičkoj filozofiji, ali navodi i Kopernikovu i Braheovu teoriju, no ograđuje se od Kopernika i Galilea jer su u suprotnosti sa Svetim pismom.

Za povijest astronomije bitni su njegovi rukopisi Kronografija i O pravim i točnim gibanjima Sunca i Mjeseca.

Ignjat Đurđević objavio je knjigu D. Paulus Apostolus in mari, quod nunc Venetus sinus dicitur, naufragus, et Melitae Dalmatensis insulae post naufragium hospes (Sveti Pavao apostol brodolomac) u Veneciji 1730. godine, koja je napisana na latinskome jeziku. Autor izlaže vrlo uvjerljive dokaze da je sv. Pavao doživio brodolom na hrvatskome otoku Mljetu, a ne na Malti. Knjiga je 2008. godine objavljena u hrvatskome prijevodu s latinskoga, uz vrlo opširnu uvodnu znanstvenu studiju koju je napisao dr. Miho Demović.

Prema ocjenama književne historiografije, Đurđević zauzima visoko mjesto među hrvatskim baroknim pjesnicima, a ujedno je i posljednji veliki pjesnik staroga Dubrovnika.

Ignjat Đurđević preminuo je 21./22. siječnja 1737. godine u samostanu sv. Jakova na Višnjici u Dubrovniku, gdje je i pokopan.

Razumnom štiocu

Pjesan

Sej pjesni koje štiš, moj znanče, po njima
slične su, sâm vidiš, godištim mojima.
Tijem im k zlu ne pristaj, neg mojoj mladosti
što ne zna, nauk daj, što zađe, oprosti.
Ostaci pjesni onih ovo su kojima
plamenom smrt donih, kad iđah put Rima;
i er stvar razvitu raznose vjetri, znam,
njih složih u kitu, koju ti darivam.
Ti njima gospodi, il’ su zle il’ nijesu:
čin’ od njih što t’ godi – kakve god, tvoje su;
metni ih, stri ih, užeži ih: drag im plam taj bit će,
er s svojijem sestram njih za vazda združit će.
Nu ne mnim to dilo od tvoje mudrosti,
neg da ćeš njih milo prigrlit zadosti.
Sve sprva jes novo, nu s ljetim bude uzrit:
cvijetje je sad ovo, brzo će voće bit,
ter znanju tvom za har skoro ću donijeti
kigodi svjetlji dar od moje pameti.
I pusteć riječi ine, ovo ću t’ samo rit:
da opći prvine i višnji bog ljubit.

(Pjesni razlike)

The post Uz obljetnicu smrti Ignjata Đurđevića appeared first on .