Nakon potiskivanja keynesijanske škole na Zapadu i marksističke škole na istoku, koncem XX i na početku XXI stoljeća, mnoge tranzicijske zemlje i njihove vlade prihvatile su neokalsičnu školu i kreirale svoju ekonomsku politiku na temelju neoklasičnih ideja i modela. Ekonomske politike većine zemalja u svijetu temelje se na neoklasična makroekonomskom modelu. Statistički rezultati prikazani u trećem poglavlju jasno prikazuju da su rezultati primjene neoklasičnog makroekonomskog modela porast nejednakosti uz istovremeno održavanje razine siromaštva, kako u razvijenim zemljama (OECD), tako i u zemljama u razvoju. Osnovna svrha izrade ovog rada je provjeriti konzistentnost neoklasičnog makroekonomskog modela i potvrditi ili odbaciti glavne teorijske pretpostavke istoga. Provjeravane dvije glavne tvrdnje i teorijska predviđanja su sljedeće: • povećanje zaposlenosti zahtjeva niže realne nadnice, • povećanje opće razine cijena (inflacija) proporcionalna je povećanju ponude novca. Obje pretpostavke rezultiraju snažim ideološkim porukama, da će niže realne nadnice riješiti problem nezaposlenosti, te da je inflacija isključivo rezultat povećanja ponude novca.