Premda ne postoji jedinstvena definicija integracije, svi koji su pristupili definiranju pojma integracije slažu se da se radi o dinamičnom, dugotrajnom, višedimenzionalnom procesu koji se odvija u više smjerova. Europsko vijeće za izbjeglice i prognanike definira integraciju kao proces promjene koji stavlja zahtjeve i za društvo primitka i za pojedinca, odnosno zajednicu koja se integrira. Fokus ovog rada je na prikazu postojeće politike integracije imigranata u hrvatsko društvo i njene provedbe s naglaskom na izbjeglice. U radu je obrađeno pitanje migracija (naglasak je na prisilnim migracijama), pruženi su recentni podaci o migracijskim tokovima, definirani su osnovni pojmovi, izloženo je teorijsko objašnjenje integracije (definicija, dimenzije, razine i modeli), prikazan je međunarodni, regionalni i nacionalni okvir integracije izbjeglica te je analizirana provedba politike za integraciju izbjeglica u hrvatsko društvo koristeći pritom nalaze dva recentna istraživanja. Sustav zaštite izbjeglica razvijen je na međunarodnoj, regionalnim i nacionalnim razinama diljem svijeta. Premda su različitim dokumentima izbjeglicama zajamčena brojna prava, u praksi se često ta prava ne provode dosljedno. Među brojnim međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju na izbjeglice, ističu se Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine i njen Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. godine kao dva dokumenta koji do danas predstavljaju najvažnije instrumente zaštite izbjegličkih prava. Hrvatski zakonodavni, institucionalni i strateški okvir za integraciju izbjeglica usklađen je s međunarodnim okvirom i okvirom EU-a, ali nedostaju relevantni, aktualni strateški dokumenti od državne do lokalne razine koji bi pospješili provedbu integracijske politike. Temeljni hrvatski propis kojim se uređuje integracija izbjeglica u hrvatsko društvo jest Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. U radu se analizira provedba integracijske politike u sljedećim područjima: učenje jezika i obrazovanje, zapošljavanje, socijalna skrb i zdravstvena zaštita, smještaj i stanovanje, senzibilizacija javnosti i stručnjaka i međuresorna suradnja. Hrvatski sustav integracije izbjeglica u praksi obiluje brojnim administrativnim barijerama koje otežavaju pristup određenim pravima i usporavaju proces integracije, a kao prepreke integraciji izbjeglica javljaju se i: nedovoljan broj stručnjaka za rad s azilantima, neupućenost različitih dionika integracije u prava koja azilanti imaju, nedovoljno razvijena međuresorna suradnja, nejasnoće oko financiranja integracijskih mjera te nepripremljenost dionika na provedbu mjera integracije. Učenje jezika je istaknuto kao osnovni preduvjet za uspješnu integraciju u ostalim područjima, a istraživanja su pokazala kako upravo u tom području integracije postoje značajni nedostatci. Prepoznata je uloga organizacija civilnog društva u integraciji izbjeglica koje često svojim angažmanom predstavljaju posrednike azilantima pri ostvarivanju njihovih prava te provode aktivnosti koje bi trebale obavljati državne institucije. Iako je njihova uloga u integraciji izbjeglica itekako poželjna, posebno pri senzibilizaciji javnosti, zaključeno je kako se većina sustava integracije azilanata ne bi trebala osloniti na djelovanje organizacija civilnog društva, već bi svi dionici integracije (državna tijela, jedinice lokalne i regionalne samouprave, stručne institucije, organizacije civilnog društva, azilanti i cjelokupno društvo primitka) trebali svojim kvalitetnim i proaktivnim djelovanjem doprinjeti uspješnoj integraciji izbjeglica u hrvatsko društvo.