Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Dana 27. kolovoza 2021. u 96. godini napustio nas je akademik Stjepan Babić, istaknuti hrvatski jezikoslovac te umirovljeni profesor na Katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku.

Akademik Stjepan Babić ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskome jezikoslovlju. Rođen je 29. studenoga 1925. godine u Oriovcu. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1955. diplomirao je narodni jezik i književnost, ruski jezik i književnost te njemački jezik. Od 1955. godine asistent je na Katedri za hrvatski književni jezik, danas Katedra za hrvatski standardni jezik. Doktorirao je 1962. godine disertacijom Sufiksalna tvorba pridjeva u suvremenom hrvatskom ili srpskom književnom jeziku. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu bio je docent 1963., izvanredni profesor 1970. te redoviti profesor 1975. godine. Umirovljen je 1991. godine.

Od 1977. član je suradnik JAZU, od 1986. izvanredni član, od 1991. godine redoviti član HAZU u Razredu za filološke znanosti.

Bio je urednik i glavni urednik časopisa Jezik (1963. –2005.), član Matice hrvatske te član Hrvatskoga filološkoga društva. Od 1993. do 1997. godine bio je zastupnik Županijskoga doma Sabora Republike Hrvatske u Brodsko-posavskoj županiji.

Sudjelovao je na mnogim znanstvenim skupovima i slavističkim kongresima u zemlji i inozemstvu.

Za svoj golem doprinos hrvatskoj znanosti i kulturi akademik Stjepan Babić nagrađen je najvišim znanstvenim i državnim nagradama, i to Nagradom Bartol Kašić za značajnu znanstvenu djelatnost oblasti društveno-humanističkih znanosti u području proučavanja hrvatskoga književnog jezika (1991.), Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti (1995.), Spomenicom Domovinskog rata za drugi djelatni način (1995.), Spomenicom domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od pet godina (1995.), Redom Ante Starčevića (1996.) te Državnom nagradom za životno djelo (2004.).

Potpuna Babićeva bibliografija obuhvaća više od tisuću bibliografskih jedinica, a među njima posebno se ističu Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku (1986.), temeljni hrvatski derivatološki priručnik, potom Pregled gramatike hrvatskosrpskoga jezika sa Stjepkom Težakom, 1966., Hrvatski pravopis (Londonac, s Božidarom Finkom i Milanom Mogušem, 1971.), poglavlje Oblici u Gramatici HAZU sa Slavkom Pavešićem i Stjepkom Težakom, 1991. te lingvistički leksikon Jezik (1963.).

Naraštaji studenata Sveučilišta u Zagrebu pamtit će ga kao vrijedna i predana profesora koji je njihove spoznaje proširivao svojim bogatim znanjem. Premda se ime Stjepana Babića u široj javnosti osobito povezuje s pravopisom, njegovo je djelovanje u jezikoslovlju daleko opsežnije, a vrhunac njegova rada svakako je Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, jedno od kapitalnih djela hrvatskoga jezikoslovlja.

Zahvaljujući plodnu radu, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu njegovo ime bilježi u veliku broju bibliografskih zapisa u svojem Katalogu.

 Ići stazama jezične kulture nije teško.
Dovoljno je samo krenuti prema njezinu vrhuncu i svaki dan načiniti bar jedan korak u osvajanju neizmjernih izražajnih mogućnosti hrvatskoga jezika.

(Stjepan Babić)

Izvor fotografije: Wikipedija.

The post In memoriam Stjepan Babić appeared first on .

Hrvatski animator i redatelj, autor brojnih kratkometražnih animiranih filmova, doajean Zagrebačke škole crtanoga filma Ante Zaninović rođen je 31. listopada 1934. godine u Beogradu.

Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autor je brojnih kratkometražnih animiranih filmova poput Truba (1964.), Zid (1965.), koji se smatra njegovim najboljim djelom, Priča bez veze (1966.), Rezultat (1966.), O rupama i čepovima (1967.), Noge (1968.), Ab ovo (1969.), Komentar (1971.), Homo augens (1972.), Dezinfekcija (1975.), Predstava (1983.), Allegro vivace (1983.), Tempo secondo (1987.) i Čarobnjak (1988.).

Bio je suredatelj i suscenarist u dvadesetak epizoda animirane serije Profesor Baltazar. Velikan Zagrebačke škole crtanoga filma režirao je dva kratka igrana filma Weekend (1972.) i Dobro jutro, sine (1978.). Objavio je roman Gesak (1997.) i knjigu legendi o Zagrebu Pero u jantaru (2000.). Animatorsko znanje i fantastična gradnja priče pomogli su mu u crtanju stripa pa se iznimno duhoviti strip Kljunko i ostali godinama pojavljivao na zadnjoj stranici Smiba, zabavno-poučnoga časopisa za djecu.

Prozaist, redatelj, scenarist, crtač, animator i scenograf Ante Zaninović preminuo je 27. kolovoza 2000. godine u Zagrebu.

Izvor naslovne fotografije.

The post Uz obljetnicu smrti velikana Zagrebačke škole crtanoga filma appeared first on .

Faust Vrančić sastavio je i 25. kolovoza 1595. godine objavio u Veneciji prvi rječnik hrvatskoga jezika – Rječnik pet najuglednijih europskih jezika (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae (!), & Ungaricae) koji je dostupan u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Vrančić hrvatski jezik smatra jednim od pet najznačajnijih jezika ondašnje Europe. U Dictionariumu se u polaznome  stupcu nalazi latinski (Latine) jezik, a zatim se nižu talijanski (Italice), hrvatski (Dalmatice), njemački (Germanice) i mađarski (Ungarice).

Na naslovnici piše Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmati[c]ae et ungaricae. Cum privilegiis. Venetiis, Apud Nikolaum Morettum, 1595. Zatim dolazi s velikim naslovom posveta s nadnevkom 25. VIII. 1595.: Admodum reverendo viro, D. Alfonso Carrillio autor salutem. U njoj Faust Vrančić svoj petojezični rječnik posvećuje svojemu prijatelju španjolskomu isusovcu Alfonsu Carrillu, koji ga je potaknuo na objavljivanje.

Osim petojezičnoga rječnika, Vrančić u Dictionarium uvrštava i dvostupčani popis hrvatskih riječi koje su prihvatili Mađari, a u završnome poglavlju kršćanskog nauka (Institutio christiana) na pet jezika donosi Deset zapovijedi Božjih, Vjerovanje apostolsko te Oče naš i Zdrava budi Maria.

Faust Vrančić čakavsko narječje naziva dalmatinskim jezikom koje je u ono vrijeme bilo književnim jezikom i njime se u prošlosti govorilo na znatno širem području negoli danas. Rasprostiralo se ne samo po otocima nego i u velikome dijelu dalmatinskoga područja, dopiralo je do Like, porječja Kupe, Slavonije i dijela Bosne, a nekolicina stručnjaka smatra kako se njime govorilo i u Dubrovniku. Ono je Vrančiću kao Šibenčaninu bilo najbliže i on ga je držao najljepšim među trima hrvatskim narječjima. Svoj procvat i vrhunac doživljava u 16. stoljeću. U njem svoju Juditu piše i otac hrvatske književnosti Marko Marulić.

Vrančićevim rječnikom poslužili su se u sastavljanju svojih rječnika Thesaurus Polyglottus i Hieronymus Megiser te hrvatski leksikografi Jakov Mikalja, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec i Ardelio Della Bella.

Uz Vrančićevo dopuštenje češki benediktinac Petr Loderecker 1605. godine u drugome izdanju, koje je također dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, pridodaje još dva jezika, češki (Bohemice) i poljski (Polonice), koji su, kao i njemački stupac, otisnuti goticom.

Treće izdanje Vrančićeva rječnika pod naslovom Dictionarium pentaglottum priredio je i u Bratislavi 1834. objavio mađarski liječnik i leksikograf József Török, četvrto izdanje 1971. godine bibliofilski je pretisak Libera, nakladničke kuće Instituta za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Češki slavist Antonín Měšťan pretisnuo je 1984. Lodereckerovo sedmojezično izdanje, a Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu 1990. objavilo je šesto izdanje, dok je Novi Liber 1992. godine priredio sedmo izdanje, što je zapravo vjeran pretisak prvoga. Godine 2005. Novi Liber pretisnuo je i izdanje iz 1605. godine.

The post Uz 426. obljetnicu objavljivanja prvoga tiskanog rječnika hrvatskoga jezika appeared first on .

Od svih istina najdublje su i najbrojnije istine srca.

(Antun Barac)

Hrvatski književni povjesničar i kritičar Antun Barac rođen je 20. kolovoza 1894. godine u Kamenjaku pokraj Crikvenice. Osnovnu školu završio je u Grižanama, gimnaziju na Sušaku, a na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavensku književnost, njemački i filozofiju. Doktorirao je u Zagrebu 1918. godine monografijom o Vladimiru Nazoru. Kao srednjoškolski profesor radio je u Sušaku i Zagrebu. Od 1930. bio je docent, a od 1938. godine redoviti profesor jugoslavenskih književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

Bio je zatočen u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Školske godine 1945./1946. postao je dekan Filozofskoga fakulteta, a 1950./1951. i rektor zagrebačkoga Sveučilišta. Godine 1947. izabran je za redovitoga člana JAZU. Također je bio i predsjednik Hrvatskoga filološkog društva i direktor Seminara za strane slaviste. Utemeljio je Institut za jezik i Institut za književnost JAZU (1952.) te je bio tajnik Akademijina odjela za suvremenu književnost.

Služio se posebnim nacionalnim mjerilom, smatrajući da svaka manja književnost u većoj mjeri odražava društveni život svojega naroda, negoli velika. Odatle i njegov slogan veličina malenih.

Pisao je za novine i književne časopise, a neke je od njih i uređivao. Prije svega, Antun Barac bio je ipak povjesničar književnosti pa njegove monografije Vladimir Nazor (1918.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, August Šenoa (1926.), Mirko Bogović (1933.), Hrvatska književna kritika (1938.), Vidrić (1940.) i Mažuranić (1945.) tvore temeljni fond hrvatske znanosti o književnosti.

Osim toga, uvijek se bunio protiv uniformiranosti u prikazivanju tzv. malih književnosti, a posebno protiv prenošenja gotovih shema iz povijesti velikih književnosti na povijesti malih književnosti. Rad na povijesti novije hrvatske književnosti smatrao je životnim djelom.

Pisao je i o povezanosti hrvatske i srpske književnosti, a bavio se i komparativnim istraživanjima odnosa hrvatske književnosti prema europskima. Posmrtno su tiskana autobiografsko-dnevnička zapamćenja i feljtoni iz ratna vremena Bijeg od knjige.

Akademik Antun Barac preminuo je 1. studenoga 1955. godine u Zagrebu.

Rukopisi, pisma, bibliografski ispisi, prikupljene vrijedne knjige i raznovrsna dokumentacija koju je tijekom života prikupio akademik Antun Barac od 2014. godine postali su dio fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Rijetki su ljudi koji žive i nakon smrti, a jedan od takvih bez sumnje je i akademik Antun Barac.

(Mate Hraste)

The post U spomen na znanstvenika Antuna Barca čije djelo traje appeared first on .

… Bože, daj da stignu ča je godi tebi.
Stvori milost meni, pokrip rabu tvoju,
strah mi vas odnemi, dvigni ruku moju
da stvar svarši koju misal moja plodi,
da se tebe boju puci ter narodi!
Sada, sada hodi, tvoj grad Jerosolim
od nevolj slobodi i vas puk tvoj, molim.
Rasap daj oholim ki se uzvišuju,
pokoj pošlji boljim ki se ponižuju.
Ovo ča veruju po tebi ja moći,
koko potribuju, hoti mi pomoći.
U dne ter u noći tebi da hvalu dam,
jer u tvoje moći sad svaršit to uzdam…

(Judita)

Najbolji Marulićevi stihovi i danas zvuče jednako autentično, svježe i uvjerljivo kao i u vrijeme kada su nastali. Zahvaljujući spjevu Judita, stekao je naziv oca hrvatske književnosti i hrvatskoga Dantea.

Marko Marulić (latinski Marcus Marulus), najvrjedniji hrvatski pisac 15. i 16. st., nacionalni klasik, tvorac prvoga epa na hrvatskome jeziku, klasik kršćanske književnosti te humanist europskoga formata, rodio se u Splitu 18. kolovoza 1450. godine. Potječe iz splitske plemićke obitelji Pečenić (Pecinić, Picinić), a u 15. st. počela se nazivati Marulus ili De Marulis; oblik Marulić nalazi se u posveti Judite. U Splitu je pohađao humanističku školu Tidea Acciarinija, a pretpostavlja se da je nakon toga nastavio školovanje u Italiji. Život je proveo u Splitu, putujući povremeno u Mletke i Rim. Neko je vrijeme boravio u Nečujmu na Šolti. Bio je ovjerovitelj notarskih spisa, sudac i provoditelj oporuka. Zahvaljujući književnomu radu, postao je središnja osoba splitskoga humanističkog kruga.

Marulić je svoja djela pisao na hrvatskome, latinskome i talijanskome jeziku. Bio je pjesnik i prozaik, sastavljao je sažete priručnike i zbornike uputa za praktičan kršćanski život, moralno-teološke i kulturnopovijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme. Prevodio je s latinskoga i talijanskoga na hrvatski te s hrvatskoga i talijanskoga na latinski. Izvori su njegova književnog rada Biblija i povijest starokršćanske književnosti te grčko-rimska klasika. Uz duboku religioznost i trajnu sklonost moralnoj pouci, posjedovao je i tipičnu humanističku širinu interesa (književnost, povijest, politika, arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost spajanja hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije. Živeći na prijelazu između srednjega i novoga vijeka, preuzimao je mnoge srednjovjekovne sadržaje, ali ih je obrađivao u novim oblicima. Vrlo predano i ustrajno pisao je i o suvremenim zbivanjima, ponajprije o turskoj opasnosti i razjedinjenosti kršćana.

Najvrjednije je Marulićevo hrvatsko djelo Judita (Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena) koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Marulić je Juditu dovršio kao pedesetogodišnjak, 22. travnja 1501., a u Mletcima ju je prvi put tiskao Guglielmo da Fontaneto tek 13. kolovoza 1521. godine. Jedan primjerak prvoga izdanja čuva se u fondu Knjižnice Male braće u Dubrovniku, a drugi u knjižnici zadarske obitelji Paravia, koja je danas sastavni dio Znanstvene knjižnice u Zadru.

Marulić je doživio tri izdanja svoje Judite. Prvo je priredio Splićanin Petar Srićić, a drugo zadarski knjižar Jerolim Mirković 30. svibnja 1522., čije izdanje resi devet drvoreza s ratnim prizorima. Deveti drvorez potpisan je slovom M pa se pretpostavljalo da je Marulić sam i izradio te drvoreze. Jedan primjerak Mirkovićeva izdanja Ivan Kukuljević darovao je tadašnjoj Sveučilišnoj knjižnici, a i drugi primjerak, što se danas čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, potječe iz Kukuljevićeve ostavštine. Treće izdanje tiskano je 29. siječnja 1522., za dubrovačkoga knjižara Jacoma di Negrija.

Pjesničkom obradbom pripovijesti o hrabroj starozavjetnoj udovici, Marulić je želio pokazati kako se prijetećoj turskoj sili može odoljeti junaštvom i vjerom u Boga. Iako je vjerno pratio biblijski predložak, ep je uobličio po renesansnim poetičkim pravilima, dok je u versifikaciji slijedio suvremene pjesnike svjetovne tematike (začinjavci). Djelo je posvetio kumu Dujmu Balistriliću. Jezična je podloga splitska čakavština i štokavski leksik te glagoljaška predaja, čime je ovo djelo navijestilo jedinstvo hrvatskoga jezika, a najveća je vrijednost spoznaja da je Marulić u hrvatski jezik prenio europski pjesnički standard.

Judita Marka Marulića, hrvatskoga književnika i jednoga od najpoznatijih europskih humanista, predstavljena je u sklopu predstavljanja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu kao knjižnice mjeseca na portalu Europske knjižnice. U prigodi 500. obljetnice tiskanja Judite, u Republici je Hrvatskoj 2021. godina proglašena Godinom Marka Marulića.

Biblijska poema Suzana, nastala nakon Judite, manjega je opsega (780 stihova) i pjesničke vrijednosti. Ostale pjesme na hrvatskome jeziku uglavnom su nabožne i moralističke (npr. Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, dijaloška pjesma Utiha nesriće). Domoljubna i protuturska crta snažno se očituje u Molitvi suprotiva Turkomi Tužen’ju grada Hjerozolima. Svjetovnoj su poeziji bliske zabavno-poučne Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira i Poklad i Korizma. Dramski tekst (također u stihovima) Prikazan’je historije svetoga Panucija prilagodba je talijanskoga predloška Fea Belcarija.

Hrvatska su prozna djela koja se sa sigurnošću pripisuju Maruliću malobrojna: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirtića i prozni tekstovi u Juditi, dok su Oficij Blažene Dive Marije i Od naslidovan’ja Isukarstova (1500.) Marulićevi prijevodi s latinskoga.

Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-poučne, moralističke i teološke tematike. Po opsegu i svjetskome odjeku na prvome je mjestu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca), što ga je napisao potkraj 15. stoljeća. Kao kršćanski moralist i teološki pisac, u središte pozornosti stavlja čovjeka, koji je prema njegovu viđenju etičko biće. Čovjek svu svoju vrijednost, smisao i određenje prima od Boga, bez kojega bi uzaludno bilo sve i bez kojega ne bi ničega ni bilo. Misao o istočnome grijehu i Kristova spasiteljska uloga temeljna su polazišta Marulićeve etičko-teološke misli i glavna svrha njegova svjetonazora. Građu je Marulić crpio ponajviše iz Svetoga pisma, potom iz života i djelâ crkvenih otaca i naučitelja (Jeronima, Euzebija Cezarejskoga, Grgura Velikoga i dr.). To ćudoredno-poučno djelo napisano je biranim stilom i razdijeljeno je u šest knjiga sa 71 poglavljem, a u svakome od njih razmatra se o jednoj krjeposti. Ta svojevrsna uspješnica 16. st. tiskana je prvi put 1506. u Veneciji. To izdanje čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, a dostupno je u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Djelo je ubrzo postalo vrlo popularno i doživjelo približno 60 izdanja te bilo prevedeno na najbitnije europske jezike.

Evangelistarium (Evanđelistar, 1480. – 1500?, prvo poznato izdanje 1516.), najvrjednije Marulićevo moralno-teološko djelo, rasprava je u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici, utemeljena na obradbi triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi, na što se, po Maruliću, može svesti čitava Biblija. U raspravi De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj, 1518). na temelju starozavjetnih proroka, a usuprot Židovima, dokazuje da je Krist obećani Mesija.

Marulić je napisao i velik broj manjih spisa. Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI pont. max. de calamitatibus occurrentibus et exhortatio ad communem omnium Christianorum unionem et pacem (Poslanica gospodina Marka Marulića Splićanina papi Hadrijanu VI o nesrećama koje nas snalaze i poziv na opće ujedinjenje i mir svih kršćana, 1522.), poziv je za uspostavu sloge katoličkih vladara i zajednički vojni pohod protiv Turaka. Dvije godine nakon njegove smrti obistinilo se sve ono na što je Papu upozoravao: na Mohaču su 1526. turske horde do nogu porazile kršćansku vojsku i uništile Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo. To vrijedno izdanje čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, a u digitaliziranome je izdanju dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Marulić je bio poznat i kao pjesnik na latinskome jeziku. U epu Davidias (Davidijada, 1506. – 1517?, prvo izdanje 1954.), u četrnaest pjevanja s ukupno 6765 heksametara, opjevao je djela židovskoga kralja Davida, u potpunosti se držeći Biblije, ali jezikom, stilom i stihom po uzoru na rimske epske pjesnike (ponajviše Vergilija). Sačuvan je vrijedan broj Marulićevih kraćih latinskih pjesama (elegija, epigrama, poslanica, versificiranih sažetaka svetačkih životopisa, himana i dr.).

Neka djela poznata su nam samo po naslovu, i to Psichiologia de ratione animae humanae, u kojem se prema nekim dokazima prvi put u povijesti koristi riječ psihologija te se Marulić danas smatra njezinim tvorcem.

Marulićevo stvaralaštvo utjecalo je na mnoge hrvatske književnike od 16. do 20. stoljeća (Petar Hektorović, Petar Zoranić, Barne Karnarutić, Juraj Baraković, Jerolim Kavanjin, Rafael Levaković, Tin Ujević, Tonči Petrasov Marović i dr.). Izniman su uspjeh tijekom 16. i 17. st. doživjeli latinski spisi, koji su mu omogućili da postane prvi hrvatski pisac svjetskoga glasa i jedan od najprevođenijih hrvatskih autora. O njegovoj neprolaznoj vrijednosti i prihvaćenosti svjedoče i brojni članci dostupni na portalima Stare hrvatske novine i Stari hrvatski časopisi.

Život i djelo Marka Marulića predstavljeni su i u virtualnoj izložbi Marko Marulić koju je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu izradila u suradnji s udrugom kulturnih radnika, znanstvenika, književnika i ostalih umjetnika Književni krug Split te Centrom za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga Marulianum.

Hrvatski književnik Marko Marulić predstavljen je i u sklopu portala Britanske knjižnice.

Otac hrvatske književnosti ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom književnom stilizacijom, znanjem i vještinom te sposobnošću prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici.

Marko Marulić preminuo je u Splitu 5. siječnja 1524. godine.

The post Uz 571. obljetnicu rođenja oca hrvatske književnosti Marka Marulića appeared first on .

Od ponedjeljka 16. kolovoza 2021. godine Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu ponovno je otvorena prema redovitome radnom vremenu.

The post Započelo redovito radno vrijeme Knjižnice appeared first on .

… U srcu ovoga grada gdje je Bartol Kašić ugledao svjetlost svijeta i gdje je s majčinom poukom primio svjetlo vjere, mi ga želimo istaći kao našu povijesnu, kulturnu i crkvenu vrijednost. I svako pokoljenje ima svojih obveza da cijeni, štuje i ne zaboravlja svoje povijesne vrijednosti. I bila bi velika nepravda zaboraviti te vrijednosti jer sadašnjost, ako je baštinila određeno bogatstvo kulture, onda ga je baštinila iz prošlosti…

(dr. Franjo Kuharić)

Pjesnik, pisac, prevoditelj, jezikoslovac i isusovac Bartol Kašić dao je golem doprinos razvoju hrvatskoga jezika. Razvoj pisma i pismenosti u nekome narodu temeljni je uvjet postojanja, a po početcima pismenosti vrlo se često ispisuje i njegova povijest.

U hrvatskoj povijesti te u povijesti hrvatskoga jezika, odnosno jezikoslovlja, ostat će upamćen, ponajprije, kao autor prve hrvatske gramatike Institutionum linguae Illyricae libri duo (Rim, 1604.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, zbog čega ga se u literaturi često naziva ocem hrvatskoga jezikoslovlja.

Bartholomeus Cassius, kako se potpisivao na svojim knjigama, rođen je 15. kolovoza 1575. godine na otoku Pagu.

Već tijekom školovanja, a osobito kao student, Kašić je bio među prvima u pisanju stihova i proze. Pjesnički je talent iskazao, ponajprije, prepjevom prvih 50 psalama u zbirci Pjesni duhovne. Psalme, koji se sastoje od biblijskih verseta ili pak redaka u slobodnome stihu, Kašić u svojem prepjevu prenosi u savršenijoj pjesničkoj formi dvanaesterca s dvostrukom rimom, rimom poslije 6. i 12. sloga.

U stihovima je Kašić napisao i svoju izvornu tragediju Sv. Venefrida. Riječ je o prvoj tragediji u povijesti hrvatske književnosti koja je napisana i najvjerojatnije izvođena krajem 1627. godine kada i Dubravka Ivana Gundulića.

Bartol Kašić u jezikoslovnome je pogledu iznimno zanimljiv kao prevoditelj crkvenih djela, posebno Biblije. Izdvajamo Bellarminov katekizam Nauk krstjanski (Rim 1617. ili 1622. – 1623.) te ponovljeno izdanje iz 1633. godine koje je sačuvano u Nacionalnoj biblioteci u Parizu s prvotnim pečatom Kraljevske biblioteke. Novi zavjet Biblije preveo je u razdoblju od 1622. do 1625. godine pa ponovno na općenitiji jezik od 1625. do 1631. godine. Cijelu Bibliju preveo je sâm u razdoblju od 1631. do 1636. godine.

Posebno mjesto u njegovu prevoditeljskom opusu zauzima Ritual rimski (Rituale Romanium, 1640.). Ritual rimski plod je Kašićeva zrelog stvaralaštva, nastao nakon njegova misionarskog djelovanja u Dubrovniku, obilazaka kršćana u krajevima pod turskom vlašću, u Slavoniji i Srijemu te nakon njegova posljednjeg boravka u Dubrovniku. Ritual sadrži obrede koji prate kršćanina od rođenja do smrti – po njem se 150 godina krstilo, vjenčavalo, pokapalo, blagoslivljalo, izvodili su se prigodni crkveni obredi, kao i egzorcizmi. Prvo izdanje Rituala rimskoga tiskano je u 2500 primjeraka, a čak šest izdanja doživio je do 1929. godine, prije Rimskoga obrednika koji ga je zamijenio.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu čuvaju se dva rukopisna i deset tiskanih djela Bartola Kašića, dijelom njegovih izvornih radova, dijelom prijevoda. U povodu Godine Bartola Kašića, Dana državnosti i 4. obljetnice otvorenja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice, 1999. godine otvorena je izložba. Na izložbi, uz djela Bartola Kašića, mogle su se razgledati i publikacije o jezikoslovcu, leksikografu, teologu, pjesniku, misionaru i prevoditelju Svetoga pisma na hrvatski jezik – ukupno stotinjak naslova. Izložba je popraćena i katalogom u kojem su objavljeni tekstovi dr. fra Petra Bašića, dr. Darije Gabrić-Bagarić, dr. Vladimira Horvata, dr. Valentina Putanca, akademika Josipa Vončine i dr. sc. Ivana Kosića.

Bartol Kašić preminuo je u Rimu 28. prosinca 1650. godine u Maronitskome zavodu. Zanimljivo je da se nakon svojega odlaska iz Paga, s petnaest godina, nikada nije vratio, iako je vrlo često prolazio pokraj njega. Radilo se o tome da je Kašić bio član jezuitskoga reda, čiji je rad Mletačka Republika branila.

… Tako je u Rimu zaklopio svoje oči čovjek koga treba izvući iz zaborava. Njegov život treba još dobro proučiti. 1 njegovo djelo treba proučiti, mirno, objektivno i pošteno da se uvidi kako je bio dalekovidan, kako je znao slušati i svoje vrijeme i potrebe svoga naroda. I pretekao je svojim mislima i djelima mnoge koji su kasnije iza njega došli, možda 200 godina kasnije, a koji se danas spominju kao zaštitnici i veliki ostvaritelji naše hrvatske kulture, dok je on već davno prije njih zaorao prve i velike brazde. (…)

(dr. Franjo Kuharić)

The post Uz 446. obljetnicu rođenja prvoga hrvatskog jezikoslovca Bartola Kašića appeared first on .

Objavljeno je i novo dvojezično izdanje 17. broj časopisa Glasa NSK u tiskanom i elektroničkom izdanju. Prethodna je godina nesumnjivo bila u znaku pandemije uzrokovane bolešću COVID-19 te načina na koji su knjižnice u svezi s time prilagodile svoje poslovanje. I upravo je odgovor knjižnica na tu krizu tema ovog broja. U danim okolnostima te s obzirom na dostupne ljudske i druge resurse, većina knjižnica u Hrvatskoj učinila je ono najviše što je mogla te je time pokazala koliko knjižnice poštuju svoje korisnike i koliko su svjesne svoje uloge u društvenoj zajednici. Dokazale su i da se bez njih ne smije i ne može živjeti te da je njihova uloga u kriznim situacijama nezamjenjiva.

Unatoč pandemiji uzrokovanoj bolešću COVID-19 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu radilo se neumorno, što dokazuje rubrika U fokusu. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu na svečanoj je proslavi Dana hrvatskih knjižnica proglašena Knjižnicom godine 2020. pa ovu rubriku otvaramo člankom o ovom zasluženom priznanju.

Predstavljeni su i Digitalni laboratorij Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Pravilnik za opis i pristup građi u knjižnicama, arhivima i muzejima te potpora koju je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu pružila knjižnicama oštećenima u potresu. Podsjetili smo i na mogućnosti pristupa elektroničkim izvorima znanstvenih i stručnih informacija, opisali preuzimanje Upisnika knjižnica u Republici Hrvatskoj te početak primjene Pravilnika o obveznom primjerku. Na kraju rubrike U fokusu pokušali smo dočarati novouređeni prostor Kongresnog centra Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Brojni su biseri dio riznice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. S obzirom na prošlogodišnje bitne obljetnice, i to 500. obljetnicu rođenja Matije Vlačića Ilirika te 400. obljetnicu rođenja Nikole Zrinskog, odlučili smo predstaviti one koje su povezane s njihovim životom i radom. Zbirka Flaciana broji 80 svezaka s 88 djela koja je Matija Vlačić Ilirik objavio kao autor ili suautor, dok je Zbirka Zriniana neizmjerno bogatstvo knjigoveškoga umijeća.

Zbirka Muzikalija i audiomaterijala Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu prethodne je godine svoj bogati fond obogatila autografima istaknutog hrvatskog skladatelja i glazbenog pedagoga Miroslava Miletića, čije su vrijedno stvaralaštvo i širina umjetničkog obzora trajno obilježili hrvatski, ali i svjetski glazbeni prostor.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu tijekom je 2020. godine ostvarila suradnju na brojnim projektima i programima. Nekima je nositelj, a u nekima bitan i ravnopravan partner. Svakako, prvo treba spomenuti projekt e-Kultura – Digitalizacija kulturne baštine, nacionalni suradnički projekt koji provodi Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske uz stručnu potporu suradničkih ustanova – Hrvatskoga državnog arhiva, Muzeja za umjetnost i obrt, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Hrvatske radiotelevizije. Predstavljene su i trenutačno aktualna te nadasve potrebna međunarodna stručno-znanstvena virtualna konferencija Solidarity in culture:Heritage protection under conditions of crisis (Solidarnost u kulturi: Zaštita kulturne baštine u kriznim uvjetima) te suradnja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Instituta za razvoj i inovativnost mladih u području razvoja digitalnog društva.

Razgovarali smo s dr. sc. Mikicom Maštrović, dobitnicom Nagrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu za 2019. godinu, te s prof. dr. sc. Damirom Borasom, rektorom Sveučilišta u Zagrebu, koje je dobilo Priznanje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu za 2019. godinu.

U sklopu rubrike o najistaknutijim imenima hrvatskog knjižničarstva u ovom smo broju odlučili predstaviti nažalost nedavno preminulog dr. sc. Josipa Stipanova, dugogodišnjeg djelatnika a potom i ravnatelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Prethodne godine napustio nas je veliki prijatelj i dugogodišnji suradnik Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu akademik Tonko Maroević. Nekako smo mu htjeli zahvaliti za sve ono što je s nama i za nas učinio te se nadamo da smo barem malo uspjeli u tome u sklopu novoutemeljene rubrike Hommage.

Brojne su se obljetnice obilježavale tijekom 2020. godine. Uz već spomenute, 500. obljetnicu rođenja Matije Vlačića Ilirika i 400. obljetnicu rođenja Nikole Zrinskog, od kojih o potonjoj dodatno možete pročitati i u rubrici Velike obljetnice, prethodne su godine i naše udruge knjižničara obilježavale velike obljetnice – Hrvatsko knjižničarsko društvo 80. obljetnicu svojeg utemeljenja, a njegov zagrebački ogranak, Zagrebačko knjižničarsko društvo, 45. obljetnicu iste vrste.

Na kraju časopisa možete, već tradicionalno, čitati o događanjima Knjižnice u protekloj godini te našim novim izdanjima.

Svi prijedlozi i komentari mogu se uputiti putem e-adrese glas@nsk.hr.

The post Novi broj časopisa Glas@NSK appeared first on .

Hrvatski književnik Marko Marulić (Marcus Marulus Spalatensis, 1450. – 1524.) bio je jedan od najpoznatijih europskih humanista, ujedno središnja ličnost splitskog humanističkog kruga. Naziv oca hrvatske književnosti i hrvatskog Dantea stekao je zahvaljujući Juditi – prvom umjetničkom epu hrvatske književnosti ispjevanom na hrvatskom jeziku.

Judita je biblijsko-vergilijanski ep na čakavskom narječju, nastao na temelju starozavjetne pripovijesti o hrabroj udovici Juditi, koja je spasila Betuliju zavođenjem i ubojstvom asirskog vojskovođe Holoferna. Iako preuzeta iz Biblije, priča alegorijski upućuje na Marulićevu suvremenost, koju obilježava strah i neizvjesnost pred najezdom Turaka, koji su pred vratima rodnog mu Splita. Ep je dovršen 1501., a tiskan 13. kolovoza 1521. godine. Sam je Marulić doživio tri izdanja za svojeg života. Jedan od samo dva sačuvana primjerka prvog izdanja čuva se u fondu knjižnice Male braće u Dubrovniku, a drugi u knjižnici zadarske obitelji Paravia, koja je danas dio Znanstvene knjižnice u Zadru. Izdanje iz 1522., koje krasi devet drvoreza s ratnim prizorima, čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Ep Judita sadrži 6 pjevanja, a napisan je osobitim stihom hrvatskog kulturnog prostora – dvostruko rimovanim dvanaestercem, koji u Marulića ima i prijenosnu rimu. Ova složena i zahtjevna versifikacijska shema pokazala je svu vještinu i okretnost Marulićeva pjesničkog talenta. Ep je uobličio po humanističkim poetičkim pravilima, opjevavši ipak Juditinu ljepotu u maniri petrarkističke poezije.

Marko Marulić jedan je od najprevođenijih hrvatskih književnika svih vremena. Za života najpopularnija su mu bila djela na latinskom, iako je pisao i na hrvatskom i talijanskom jeziku. Djelo  De institutione bene vivendi  per exempla sanctorum (Pouke za čestit život prema primjerima svetaca, Venecija, 1506.) bilo je velika uspješnica 16. stoljeća, i doživjelo je oko 60 izdanja na brojnim europskim jezicima: talijanskom (Venecija, 1563.), njemačkom (Köln, 1563.), portugalskom (Lisabon, 1579.), francuskom (Douai, 1585.), češkom (Prag, 1621.). Sv. Franjo Ksaverski nosio ga je sa sobom na svoje slavno misijsko putovanje kao jedinu knjigu uz brevijar i katekizam. Judita je također prevedena na engleski, mađarski, talijanski, francuski i litavski te dijelom i na slovenski, španjolski i njemački jezik.

Osim spomenutih, Marulić je autor i brojnih drugih značajnih djela: Evangelistarium (Venecija, 1516.), Quinquaginta parabolae (Venecija, o. 1510), De humilitate et gloria Christi (Venecija, 1519), Epistola … ad Adrianum VI. (1522), De laudibus Herculis (Venecija, 1524), Davidias (Zagreb, 1954) i dr. Godine 1995. u Sveučilišnoj knjižnici u Glasgowu pronađeni su dotad nepoznati Marulićevi latinski stihovi, u kojima se predstavlja i kao pjesnik ljubavne i satirične tematike (Glasgowski stihovi, Zagreb, 1999).

U prigodi 500. obljetnice tiskanja Judite, u Republici Hrvatskoj je 2021. godina proglašena Godinom Marka Marulića. Pojedinosti o njegovu životu i stvaralaštvu mogu se istražiti i u virtualnoj izložbi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

The post 500. obljetnica Judite Marka Marulića Splićanina appeared first on .

Odjel Zaštita i pohrana zaprimio je 10. kolovoza 2021. godine deset (10) izvornih svezaka enciklopedije Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné des Sciences, des Arts et des Métiers, čiji su glavni urednici bili Denis Diderot i Jean le Rond d’Alembert, radi njihova pregleda i pohrane u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Građu je u Knjižnicu dostavio prvi savjetnik Veleposlanstva Republike Francuske u Republici Hrvatskoj Yannick Andrianarahinjaka u pratnji atašea za znanstvenu i sveučilišnu suradnju pri Francuskom institutu u Hrvatskoj Jasne Bas. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu obvezuje se osigurati čuvanje svezaka u najboljim uvjetima.

Francuski institut u Hrvatskoj ovu vrijednu građu povjerava Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici na neodređeno vrijeme, a u okviru obilježavanja svoje stogodišnjice, tijekom koje je organiziran povratak originalnog primjerka Enciklopedije u Hrvatsku. Pojedinosti ove suradnje, koja također uključuje Leksikografski zavod Miroslav Krleža te Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, bit će predmetom sporazuma o suradnji.

Zapisnik o pohrani građe Francuskog instituta u Hrvatskoj u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu potpisali su glavna ravnateljica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu prof. dr. sc. Ivanka Stričević i prvi savjetnik Veleposlanstva Republike Francuske u Republici Hrvatskoj Yannick Andrianarahinjaka. Preuzimanju građe te potpisivanju Zapisnika prisustvovali su voditelj Odjela Zajednički poslovi Tomislav Tomašić, koordinatorica Zbirke rukopisa i starih knjiga dr. sc. Irena Galić Bešker, konzervator – restaurator Stevo Leskarac te viša stručna savjetnica za odnose s javnošću Nela Marasović, djelatnici Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Na Odjelu Zaštita i pohrana izradit će se Zapisnik o jedinicama građe i zatečenom stanju prije pohrane. Sve jedinice građe čuvat će se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a cjelovita dokumentacija o njihovu stanju nalazit će se u Odjelu Zaštita i pohrana.

U okviru obilježavanja stogodišnjice Francuskog instituta u Hrvatskoj, partneri su dogovorili suradnju na projektu vrednovanja originalnog primjerka Enciklopedije objavljenog između 1751. i 1772., koji se od razdoblja između dva rata nalazio u Francuskom institutu u Zagrebu/Hrvatskoj. Trenutno se 22 sveska nalaze u Francuskoj, a 11 ih je bilo u Njemačkoj, od kojih je 10 ovom prilikom pohranjeno u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Povratak Enciklopedije omogućit će predstavljanje tog važnog djela hrvatskoj publici i uspostavljanje suradnje između hrvatskih i francuskih partnera.

Projekt predviđa organizaciju transporta u Hrvatsku i preostala 23 sveska Enciklopedije, njihovo pohranjivanje, održavanje i restauraciju dijelova koji zahtijevaju obnovu kao i vrednovanje djela u okviru znanstvenih, kulturnih i edukativnih manifestacija u Hrvatskoj.

The post U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pohranjeno 10 svezaka čuvene Enciklopedije Diderota i d’Alemberta appeared first on .

… Nije moje, što stekao nisam,
I što pusta podade mi sreća,
Već je moje što sam dohvatio
Trateć svoju od njedara krvcu.
Nije visok tko na visu stoji,
Nit je velik tko se velik rodi,
Već je visok tko u nizu stoji
I visinom nadmaša visine,
A velik je tko se malen rodi,
A kad pane, golem grob mu treba!

 (Javor)

Obljetnica rođenja prava je prigoda da se snažnim stihovima o životnim vrijednostima i prolaznosti života iz pjesme Javor prisjetimo njihova autora, bana pučanina i pjesnika Ivana Mažuranića.

Ivan Mažuranić rodio se u Novome Vinodolskom 11. kolovoza 1814. godine. U rodnome gradu polazio je narodnu (pučku) školu, s njemačkim kao nastavnim jezikom. U gimnaziji, koju je polazio u Rijeci, nastavni je jezik bio latinski. U Rijeci je učio talijanski i mađarski, a naknadno je naučio francuski i engleski. U Zagrebu je studirao i završio pravo. Od 1848. godine vrlo je aktivan u političkome životu. Bio je zastupnik u Hrvatskome saboru, a određeno vrijeme i predsjednik. Godine 1873. postaje prvi hrvatski ban pučanin. Na banskoj dužnosti ostaje do 1880. godine, a nakon toga napušta svaku političku aktivnost i živi povučeno baveći se matematikom i astronomijom. Za vrijeme banovanja provedena je reforma pravosuđa, političke uprave i školstva, a 1874. godine utemeljeno je Sveučilište u Zagrebu, prvo u južnih Slavena.

Ivan Mažuranić smatra se najkreativnijom ličnosti hrvatskoga narodnog preporoda. Od prvih stihova koje piše kao šesnaestogodišnji učenik bio je dug i strm put. Kao jezikoslovac objavio je moderan hrvatski rječnik s Josipom Užarevićem s kojim je sastavio djelo od 40 000 riječi. Kao pjesnik bio je već tada cijenjen, što dokazuje odluka Matice ilirske da za njezino prvo inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva Osmana. U razdoblju od 1835. do 1841. godine bio je suradnik Gajeve Danice. Godine 1846. objavio je svoje najveće i najvrjednije djelo – ep Smrt Smail-age Čengića, koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a čiji se izvorni rukopis čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Tim djelom, u kojem su spretno prevladani klasični i dubrovački utjecaji kao i utjecaj narodne poezije, Mažuranić je stvorio klasičan junački ep.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 2014. godine bila je organizirana izložba pod nazivom Blago Ivana Mažuranića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Hrvatski književnik Ivan Mažuranić preminuo je 4. kolovoza 1890. godine u Zagrebu.

Danas se njegov lik nalazi na novčanici od 100 kuna. Mnoge ulice, trgovi i škole u Hrvatskoj nose njegovo ime, a u zagrebačkome parku Zrinjevac postavljeno mu je i spomen-poprsje.

The post „A velik je, tko se malen rodi, a kad pane, golem grob mu treba!“ – uz obljetnicu rođenja Ivana Mažuranića appeared first on .

1494 Miseca avgusta dan 7 ovi misal biše početi i svršeni v Senji. Kraljujući tada svitlomu kralju ugarskomu Ladislavu. I sideći tada na prestolje apustolskom svetomu otcu Aleksandru papi Šestomu. A biše štampani s dopušćenjem i volju gospodina biskupa. od domona Blaža Baromića i domina Salvestra Bedričića i žakna Gašpara Turčića Bog nas spasi amen.

(Iz kolofona Senjskoga glagoljskog misala)

Citat iz kolofona svjedoči kako je 7. kolovoza 1494. godine tiskano prvo i najvrjednije djelo Senjske tiskare – Senjski glagoljski misal koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i portala Glagoljica.hr. Misal je knjiga u kojoj su sakupljeni svi tekstovi koji se govore ili pjevaju tijekom mise cijele liturgijske godine. Jezik je misala hrvatsko-crkvenoslavenski. Sačuvana su tri primjerka Misala, sva tri tiskana na papiru. Najpotpuniji primjerak čuva se u Budimpešti.

Približno pedeset godina nakon izuma tiskarskoga stroja, u Senju se pojavila skupina ljudi koja je shvatila vrijednost toga izuma. Među njima bio je i Blaž Baromić, jedna od najistaknutijih osoba hrvatske kulturne povijesti. On je 1493. godine u Veneciji tiskao brevijar koji nosi njegovo ime. Nakon tiskanja brevijara Baromić se vratio u Senj te već sljedeće godine nabavio sve potrebne strojeve za tiskaru.

Misal je tiskan na 216 listova, dvobojno i dvostupačno. Svaki stupac ima 37 redaka. Sadrži kalendar, vlastite mise liturgijskih doba, red mise, čin mise, zavjetne i mrtvačke mise, zajedničke svetačke mise, vlastite svetačke mise i obredne tekstove, a završava kolofonom.

Misal je prvo djelo tiskare koju je utemeljio Blaž Baromić. Djelo je to koje se slobodno može usporediti sa svim najuspješnijim i najljepšim europskim prvotiscima. Blaž Baromić izučio je zanat u Veneciji, tiskajući pravu ljepoticu među prvotiscima.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se faksimilni pretisak Misala iz 1494. godine.

The post Uz 527. obljetnicu tiskanja Senjskoga glagoljskog misala appeared first on .

U srijedu 4. kolovoza 2021. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu zatvorit će se u 19 sati.

U razdoblju od četvrtka 5. kolovoza do nedjelje 8. kolovoza 2021. Knjižnica će biti zatvorena.

U ponedjeljak 9. kolovoza 2021. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu bit će otvorena prema ljetnome radnom vremenu.

The post Radno vrijeme Knjižnice od 4. do 9. kolovoza 2021. appeared first on .

Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi…

The post Citat 2. kolovoza 2021. appeared first on .

… Šezdesetih godina Picelj je bio ona okosnica koja je, zajedno s prijateljima iz EXAT-a, činila hrvatsku umjetnost druge polovice stoljeća integralnim dijelom europske umjetnosti. Njegova mjera originalnosti i vitalnosti služi svima nama na ponos.

(Zvonko Maković)

Hrvatski slikar i grafički dizajner Ivan Picelj rođen je 28. srpnja 1924. godine u Okučanima. Nakon studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu bavio se uređenjem i opremanjem štandova na Zagrebačkome velesajmu u Savskoj, što je bitno utjecalo na njegov daljni rad. Odabrao je tada modernu tendenciju spoja umjetnosti i industrije, a to je i ostala misao vodilja njegova djelovanja.

Bio je jedan od utemeljitelja skupine umjetnika i arhitekata EXAT-51 i Studija za industrijsko oblikovanje (SIO). Picelj je organizirao prvu izložbu industrijskoga dizajna u Zagrebu. Razvio je svojevrstan, apersonalni smjer geometrijske apstrakcije u hrvatskome slikarstvu. Njegovo stvaralaštvo ima svoje ishodište u općim načelima konstruktivizma. Bio je uključen u nastanak i širenje međunarodnoga pokreta Nove tendencije, u sklopu kojega je stvorio niz programiranih djela, istražujući vizualnu percepciju, matematičke ritmove i pomake čestica.

Od 1957. godine izlagao je i skulpture, reljefe u drvu i objekte u metalu. Svojim grafičkim dizajnom, plakatima i opremom knjiga, sredinom šezdesetih godina razvijao je vizualnu kulturu grafičkoga oblikovanja. Uređivao je paviljone izložaba u zemlji i inozemstvu.

Svoju prvu samostalnu izložbu organizirao je 1952. godine i od tada je sudjelovao u brojnim samostalnim i skupnim izložbama širom svijeta. Surađivao je s galerijom Denis Rene u Parizu. Za svoje radove bio je višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu.

Ivan Picelj preminuo je 22. veljače 2011. godine u Zagrebu.

U fondu Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se šesnaest grafika, tri mape te mnogi plakati Ivana Picelja, a dio te vrijedne građe predstavljen je u katalogu izložbe Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja, koja je bila organizirana 2009. godine u povodu 90. obljetnice Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Umjetnička djela istaknutoga hrvatskog slikara, dizajnera i grafičara Ivana Picelja bila su izložena od rujna 2016. godine u privatnoj galeriji Cortesi u Luganu, švicarskome Monte Carlu. Vlasnik galerije, poznati kolekcionar Stefano Cortesi ugostio je u svibnju iste godine u svojoj galeriji u Londonu istoimenu izložbu pod nazivom Konkretna utopija: Ivan Picelj i Nove tendencije 1961 – 1973.

Bio je jedna od najvažnijih figura umjetnosti 20. stoljeća u nas, kvaliteta i vrijednost.

(Miroslav Gašparović)

Autor naslovne fotografije Keiichi Tahara.

The post Uz obljetnicu rođenja Ivana Picelja appeared first on .

Jedan je leptir
strašno tužan bio,
zbog bijelih krila
uvijek se je krio!

Bojao se svih leptira
što imaju šare i pruge,
a kad bi vidio admirala,
umirao bi od tuge.

Kad je jednog dana,
nabavio dosta para,
sretan je odlepršao
do najboljeg slikara.

Obojao mu slikar krila,
sretan se u zrak vinuo,
od prevelike sreće
gotovo uginuo!

A onda je postajao
umišljen sve više,
i tako je to trajalo
sve do prve proljetne kiše!

(Najšareniji leptir)

Čitajući pjesmu Najšareniji leptir, prisjećamo se pisca našega djetinjstva Paje Kanižaja.

Hrvatski književnik Pavao Pajo Kanižaj rođen je 22. srpnja 1939. godine u Đelekovcu pokraj Koprivnice. Nakon završene mature budući književnik odlazi iz Koprivnice u Zagreb. U Zagrebu je 1967. godine diplomirao jugoslavistiku na Filozofskome fakultetu, a poslije je bio glavni urednik satirično-humorističnih časopisa Paradoks i Žalac. Uređivao je i humorističku rubriku u Studenskome listu, Vjesniku, Večernjem listu, a na Hrvatskoj televiziji uređivao je zabavne i humoristične emisije za djecu. Među knjigama za djecu i mladež ističu se Bila jednom jedna plava, Prsluk pucam, Šarabara, Zeleni brkovi, Zdrprmapan, Zapisi odraslog limača, Kad sam bio odrastao i Ta divna čudovišta. Za književni rad nagrađen je književnim nagradama, uključujući nagrade za dječju književnost Ivana Brlić Mažuranić (Bila jednom jedna plava) i Grigor Vitez (3čave pjesme) te za humoristično-satiričko stvaralaštvo Zlatno Kerempuhovo pero i Zlatna sirena. Autor je scenarija za cjelovečernji animirani film Čudnovate zgode šegrta Milana Blažekovića prema romanu Ivane Brlić Mažuranić.

Osvojio je prvu nagradu na Međunarodnome festivalu humora u Italiji i nagradu za haiku u Japanu. Grad Koprivnica dodijelio mu je 2006. godine nagradu za životno djelo.

Osim toga, podario je hrvatskoj mladeži i odraslima mnoštvo knjiga romana, slikovnica, kazališnih komada, televizijskih emisija, crtanih filmova i dr.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 260 zapisa o njegovim djelima.

Pavao Pajo Kanižaj preminuo je 4. studenoga 2015. godine.

Zahvaljujući limačima, imam veliku povlasticu da sam mlađi od svoje osobne iskaznice. To i djeca vrlo često osjete kad se s njima sretnem. Tako su mi jednom prije podosta godina počela govoriti Pajo i tikati me, na što je direktorica zarežala: „Nije on za tebe Pajo, već drug Kanižaj“, a ja sam joj vratio: ‘Djeco, za vas sam ja i dalje Pajo, a za vas, drugarice, gospodin Kanižaj…’“

(Pajo Kanižaj)

The post U spomen na Paju Kanižaja appeared first on .

Treći te ujedno i završni međunarodni sastanak partnera na EU projektu Traditional children’s stories for a common future – TRACE održan je 15. i 16. srpnja 2021. godine u Granadi u Španjolskoj. Sastanak je sastavni dio projektnih aktivnosti, a održan je u organizaciji španjolskoga partnera na Projektu – Euroarapske fondacije za visoko obrazovanje (Fundación Euroárabe de Altos Estudios). Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu koordinator je projekta TRACE, a sastanku su nazočile djelatnice Knjižnice, i to koordinatorica Projekta Frida Bišćan te suradnice na Projektu Karolina Holub i Nela Marasović. Ostali su partneri Projekta Udruga za poticanje neformalnoga obrazovanja, kritičkoga mišljenja i filozofije u praksi Mala filozofija (Zadar, Hrvatska), Osnovna škola Josip Pupačić (Omiš, Hrvatska), Sveučilište u Peloponezu (Corinth, Grčka) i Udruga Kreativne ideje (Riga, Latvija).

Na sastanku su partneri podrobno analizirali aktivnosti provedene u sklopu intelektualnih rezultata obrazovnoga paketa iO1 – TRACE i e-platforme iO2 – TRACE za tradicionalne dječje priče. Svaki je partner predstavio završno događanje na Projektu održano u njihovoj zemlji te način na koji su ga predstavili javnosti. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu dala je primjer kako izraditi izvješće o diseminaciji te predstavila elemente koje ono treba sadržavati. S obzirom na to da se bliži završetak Projekta, razgovaralo se i o izradbi završnoga izvješća.

Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u rujnu 2018. godine odobren je projekt TRACE iz Erasmus+ programa Europske unije. Projekt vrijedan 178.330,00 eura počeo se provoditi 1. rujna 2018. i traje do 31. srpnja 2021. godine.

Projekt TRACE namijenjen je djeci u dobi od šest do dvanaest godina, učiteljima i knjižničarima. Svrha je Projekta upoznati ciljne skupine, učitelje, nastavnike i knjižničare koji rade s djecom u dobi između šest i dvanaest godina s tradicionalnim dječjim pričama iz partnerskih zemalja, a posredno i s kulturom tih zemalja, te tako promicati europsku kulturnu baštinu, poticati čitanje i kritičko razmišljanje kod djece, istaknuti važnost cjeloživotnoga učenja, razvijati komunikacijske i društvene vještine kod djece te istaknuti bogatstvo i raznolikost europske kulturne baštine. Bajke, mitovi i legende uče djecu o životu, moralnim vrijednostima, izborima koje imamo u životu te ih potiču na kritičko razmišljanje.

E-platforma i pojedinosti o projektu Traditional children’s stories for a common future – TRACE.

The post U Granadi održan završni međunarodni sastanak na projektu „TRACE“ appeared first on .

Došle su denes. Videl sem dve.
Iščo si gnezdo okraj hiže.

Lete polako.
I pitam sako:
“Kaj ste nam donesle, male drage ftice?
Vi z vetrom letite
Čez široko morje, gde me nigdar ne bo,
Gde je navek sonca i leta pono nebo.
Kaj ništ ne velite?”

Onkraj kleti lečo mlade lastavice
I gnezda glede.

Kaj so nam donesle? Sonce, srećo, mladost.
Žito, vino, cvetje, pesme i staro radost!

Dok išle su čez tuđi nekud svet,
Tu čakala je na nje stara klet.
I zato čkome,
Samo lete,
Pone sreće,
I sonce i nebo i brege glede!

(Lastavice)

U 27 godina života, Fran Galović, istaknuti hrvatski pjesnik, pripovjedač, književnik i kazališni kritičar – pripadnik drugoga naraštaja hrvatske moderne, ostvario je vrlo raznolik i sadržajno bogat literarni opus.

Fran Galović rodio se 20. srpnja 1887. godine u Peterancu, selu blizu Koprivnice. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, a gimnaziju u Zagrebu, gdje završava i studij slavistike i klasične filologije. Pripadao je mladohrvatskomu, liberalnopravaškomu pokretu pa je zbog sudjelovanja u đačkome štrajku četvrti semestar studirao u Pragu. Godine 1909. dobrovoljno se javlja u vojsku, a 1913. završava studij klasične filologije i postaje namjesni učitelj II. realne gimnazije u Zagrebu, a u travnju 1914. završava studij hrvatskoga jezika. Bogatu književnu i kritičarsku djelatnost započeo je već za vrijeme studija, kada je pokretač i urednik pravaškoga glasila Mlada Hrvatska (1908. – 1909.). Bio je uvršten i u svojevrsnu Wiesnerovu antologiju suvremenoga pjesništva, danas znamenitu Hrvatsku mladu liriku iz 1914. godine.

Fran Galović mobiliziran je početkom Prvoga svjetskog rata. Iako je počeo kao pjesnik štokavskih stihova, najveću umjetničku razinu dosegao je poetskim kajkavskim, nedovršenim ciklusom Z mojih bregov, koji je objavljen posmrtno 1948. godine. Taj poetski ciklus komponiran je kao četiri godišnja doba. Vraćajući se iskonskim izvorima života, i poistovjećujući s rodnim krajem (Podravinom), Galović se predstavio kao autohtoni pjesnik. Njegova je poezija elegična, sva u zloslutnu osjećaju straha, tjeskobe i smrti. Smirenje, premda i prividno, Galović pronalazi u vjerovanju da smrt nije ništa drugo do ponovno stapanje s prirodom, s rodnim krajolikom. Po širini zanimanja i intelektualnoj radoznalosti Galović podsjeća na Ivana Gorana Kovačića, a od starijih hrvatskih književnika na Šenou i Kumičića. Nekoliko posljednjih godina zrelijega književnog stvaranja pokazalo je kako je riječ o piscu u stvaralačkome traženju, koji je za života objavio tek četiri omanje knjige. Poznate su mu antologijske pjesme Crn-bel, Childe Harold, Jesenski veter i dr. Među njegovim proznim djelima ističe se Začarano ogledalo (1913.) i Ispovijed (1914.). U novelama je prikazivao gradske i seoske sredine te vojnički život. Ostavio je nedovršen roman Mrtva domovina. Kao dramski pisac predstavio se dramama Tamara, Grijeh, Mors regni, Pred smrt, Mati i dr.

Svake godine, njemu u čast, održavaju se u Koprivnici Galovićeve jeseni – festival književnosti u novim medijima, jedan od poznatijih simbola grada Koprivnice koji je izrastao u kulturnu manifestaciju prepoznatu širom države.

Fran Galović bio je autor velikih književnih pretenzija, ali i velikih mogućnosti, koje je prekinula tragična smrt. Poginuo je 26. listopada 1914. godine između 10 i 11 sati iz hica strojne puške kod mjesta Radenkovići u Mačvi. Dan prije javio se prijatelju, književniku Milanu Ogrizoviću, dopisnicom:

„Moj dragi, još jednom Te pozdravljam. Jutro je i u 10 sati imamo navaliti. Sunce je, nedjelja i divno, toplo jutro. Čovjek bi čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan. Reci Sanctissimi da se pomoli za upokoj moje duše ako me više ne bude. Ljubi te tvoj Fran.“
(Napomena: Sanctissima je Ogrizovićeva supruga)

Na temelju toga pisma neki zaključuju da je Galović sam potražio smrt. Drugi to opovrgavaju, pozivajući se na neka njegova druga pisma i dopisnice s bojišta. Tako je Galović u jednome prijašnjem pismu napisao Ogrizoviću: „Želio bih ne poginuti samo radi toga da sve ovo iznesem jer je svaki dojam dragocjen.“

Iz pisama koje je Galović s fronta pisao poznanicima i prijateljima vidljivo je da je imao velike planove za svoj budući književni rad.

Fran Galović, veliki književni talent, prerano nas je napustio – njegov je život ugašen u vihoru rata. Tako je to valjda kada čovjek ima planove veće od svojega vremena – prestigne čak i vlastiti život.

Galovićevo mrtvo tijelo dopremljeno je u Zagreb 31. listopada 1914. godine i pokopano na Mirogoju.

Podatak kako je poginuo s točno 27 godina, svrstava ga se u takozvani Klub 27, odnosno skupinu utjecajnih i poznatih ljudi koji su pod nerazjašnjenim okolnostima umrli sa 27 godina, kao što su Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison, Kurt Cobain i dr.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuvaju se njegove bilješke, fragmenti, članci, album crteža, notes kao i jedan dio vrijedne književne ostavštine.

The post Sjećanje na Frana Galovića appeared first on .

Sa tebe su strgli kraljevsko odijelo,
Izranili tvoje božanstveno tijelo,
Robinja si tužna, mučenica prava;
Izdajom i zlobom svezali ti ruke,
Stvorili te žrtvom sebičnosti puke, –
Al te moje srce ipak obožava.

Bijedna si sirota kraj obilja svoga,
Od uresa davnih nemaš ni jednoga,
Doli krasne zemlje, divne grudi tvoje,
Doli bistrih rijeka, tvojih suza sjajnih,
Dol’ u gorah gvožđa, osvetnika tajnih,
Za njimi odavno gine srce moje.

Ah, to mene boli! Ti nemaš slobode,
Nemaš svoje soli, kruha, niti vode,
A kraj svoga divnog i tolikog blaga;
U naroda vijeću tvoj se glas ne broji,
Al su tomu krivi zli sinovi tvoji, –
Ipak si mi mila, ipak si mi draga.

Od Jadranskog mora do hladna Timoka,
Od Balkana pa do Triglava visoka,
Svud su tvoji sinci i svud sreća huda;
Tu se oni krste raznimi imeni,
Al su zato redom sužnji zarobljeni,
Jer razdiru sami tvoja divna uda.

Oh, gdje ti je slava, kruna, mač i žezlo?
Zar je tvoje tijelo u krvi ogrezlo,
Da vijek čamiš jadna posred ropskog čama?
Gdje su sada tvoji nekadanji dani,
Gdje su Krešimiri, Zrinjski, Frankopani?
Odavno ih, jao, krije grobna tama.

Ipak hman me pute: Slaba si, malena,
Od rođene djece podlo ostavljena:
Ta i ja sam vazda trpio i strado!
Na lagodi slabić, znadem, živi rađe,
Al slobodu sticat mnogo li je slađe
I žrtvovat za nju svoje žiće mlado.

Nek se diče Rusi svojom veličinom,
Il Francezi svojom slavnom otadžbinom,
Il Englezi svojim svesilnim mornarstvom!
Ne zaviđam njima sve vrline ote:
Van Hrvatske za me ne ima ljepote,
Ja se dičim njome i njenim “barbarstvom”.

Klevetnici pusti, ptice zlokobnice,
Podlost im je duša, nepoštenje lice,
Vrijeđaju te tako, moja majko zlata!
A ne znadu jadni da si tisuć ljeta
Prosvjeti i vjeri apoštolka sveta, –
Al Hrvatska ti si, sad im nepoznata!

Jest, Hrvatska ti si! Meni sve na svijetu,
I zanosan evo duši u poletu
Slavim tebe pjesmom, tebi posvećenom;
A jedanput valjda dočekat ću zgodu,
Da se mogu borit za tvoju slobodu,
Pa da jednoć bar te vidim osvećenom!

Ali miruj, srce! Miruj, dušo čista,
Najdivnija nada ko zora se blista:
Budućnost je naša, ma se tko protivi!
Hrvat već i sada ropske lance stresa,
Vesela mu klika ori do nebesa:
„Hrvatska je evo spašena da živi!”

(Hrvatskoj)

Mnogo je lijepih domoljubnih stihova ispisano stoljećima. Stihovima pjesme Hrvatskoj prisjećamo se nekih od njih kao i svojedobno najpopularnijega rodoljubnog pjesnika Augusta Harambašića.

Pola stoljeća Harambašićeva života ispunjavaju uglavnom tužni događaji, nesporazumi s okolinom, ljubavne patnje i razočaranja, političke trzavice, uhićenja i suđenja, borba za egzistenciju, bolesti i sl. Toliko se toga splelo oko ovoga darovitog pjesnika koji je romantičarski poimao život i literaturu, ne uspjevši se othrvati kolopletu vremena prema kojem nije znao načiniti odmak ni pronaći građansku ni ljudsku ravnotežu. Bio je na određen način tragičan junak hrvatske političke i književne zbilje u sutonu 19. stoljeća i njegovih ideala poistovjećenja umjetnika i javnoga djelatnika.

Hrvatski pisac, pjesnik, publicist, političar, odvjetnik i prevoditelj August Harambašić rođen je 14. srpnja 1861. godine u Donjem Miholjcu. S nepunih 20 godina postao je najpopularniji hrvatski pjesnik druge polovice 19. stoljeća. Bio je jedan od četiriju najpoznatijih hrvatskih pjesnika toga doba, uz Šenou, Kovačića i Kranjčevića.
Kao gimnazijalac u Požegi susreće prvu veliku ljubav svojega života, dvanaestogodišnju djevojčicu Tugomilu, sestru svojih prijatelja Vatroslava i Dobroslava Brlića.
Ta strastvena, ali platonska dječačka ljubav probudila je pjesnički talent i tako nastaju prve ljubavne pjesme.
Nažalost, ubrzo dolazi do tragičnoga kraja. Već u ljeto iste godine 1877. kada su se dvoje mladih ugledali u gimnazijskoj kapelici i zaljubili, Tugomila umire od upale mozga, a August svoje stihove počinje objavljivati u omladinskome listu Smilje. Bio je tada učenik 5. razreda gimnazije. Sedmi i osmi razred gimnazije završava u Osijeku, gdje je maturirao 1879. godine.
August Harambašić već je kao gimnazijalac oduševljeno prihvatio nacionalni i politički program Stranke prava. U osmome razredu gimnazije uređuje osječki učenički politički časopis Hrvat, surađuje u zagrebačkome Viencu i postaje stalnim dopisnikom sušačke Slobode, koja je tada objavljena pod pokroviteljstvom Ante Starčevića.
Pravni fakultet pohađa u Zagrebu, no zbog demonstracija dobiva izgon sa Sveučilišta te zbog toga odlazi u Sušak gdje radi na svojem stranačkom časopisu.
Godine 1883. vraća se u Zagreb te iste godine piše zbirke pjesama Ružmarinke i Slobodarke.
Od 1884. do 1885. godine služi kao jednogodišnji dobrovoljac u austrijskoj vojsci. Godine 1886. objavljuje zbirku Bugarske pjesme, koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Pravne znanosti završava 1892. godine te je promoviran u doktora prava.

Njegove pjesme govore uglavnom o ljubavi prema domovini i ženi. Ekstremnim i buntovnim domoljubnim pjesmama poticao je nacionalne težnje svojih suvremenika. Nacionalnu energiju tražio je i nalazio u slavnoj hrvatskoj prošlosti, a motiv je samo jedan – nacionalna sloboda i spas domovine.
Stihove je bilježio kako su mu izvirali iz srca, ne mareći puno o formi i stilu, a često je njima neuvijeno izražavao pravaški program. U nekim pjesmama Harambašić poziva na oružje kojim se treba suprotstaviti općoj apatiji, priziva slavne uzore iz prošlosti, prije svih bana Petra Zrinskoga u pjesmi Mučenici. Napisao je i nekoliko zbiraka pjesama i priča za djecu, kao što su Mali raj, Smilje i kovilje, Zlatna knjiga za djecu, te libreta koja je uglazbio I. Zajc – Zlatka, Kraljev hir i Armida. Pisao je i satiru, feljtone, libreta te književne i kazališne kritike. Prevodio je s bugarskoga, češkoga, poljskoga, ruskoga, francuskoga, talijanskoga i njemačkoga jezika.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njegovo djelo Slobodarke iz 1883. godine.

Hrvatski pjesnik i pravaški političar August Harambašić, čiji su vatreni domoljubni stihovi oduševljavali čitavu hrvatsku naciju, doživljava potpuni slom svojih mladenačkih ideala i pomračenje uma te umire sam i zaboravljen u duševnoj bolnici u Stenjevcu 16. srpnja 1911. godine.

Kad laž ima lijepo ruho,
A istina ružno,
Tad laž svuda dobro prođe,
A istina tužno.

(Pjesma Trnu)

The post „Hrvatska je evo spašena da živi!“ – uz 160. obljetnicu rođenja Augusta Harambašića appeared first on .

Radi kolektivnoga godišnjeg odmora djelatnika Studentskoga centra Restoran i caffe bar NSK bit će zatvoren u razdoblju od 16. srpnja do 31. kolovoza, sa zadnjim radnim danom 15. srpnja 2021. godine.

U srijedu 1. rujna 2021. godine Restoran i caffe bar NSK bit će ponovno otvoren prema redovitome radnom vremenu.

The post Radno vrijeme Restorana i caffe bara NSK tijekom ljetnoga razdoblja appeared first on .