Mračna počiva dubina jezera,
na mjesečini tiho podrhtava površina,
šumore jele, saginje se vrba, šuti srce.
Kroz lišće i granje mjesečevo tkanje,
poput nevjeste bijeli se breza,
kroz jasmin i jorgovan ljubav navješta sanjarski
biglisaj slavuja…
(stihovi iz skladbe Dva nokturna za glasovir)
Dora Pejačević, kći hrvatskoga bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, rođena je 10. rujna 1885. godine u Budimpešti. Glazbom se počela baviti kao djevojčica, uz pomoć poznatoga mađarskog orguljaša Károlya Noszede koji je ljeti dolazio u Našice, u kojima je provela prve godine života.
Kada se obitelj zbog banske obveze Dorina oca preselila u Zagreb, ona je nastavila privatno školovanje kod nastavnikâ glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda (Cirila Juneka, Dragutina Kaisera i Vaclava Humla). Nakon što su shvatili kako Dori glazba znači puno više od razbibrige aristokratskih djevojaka, uoči Prvoga svjetskog rata roditelji su je poslali na usavršavanje u Dresden. No, ona nigdje nije neprekinuto učila glazbu dulje vrijeme, što dovodi do zaključka da je umnogome samouka, a umjetnički je talent prije svega razvijala kontaktima s istaknutim umjetnicima – pijanisticom Alice Ripper, likovnom umjetnicom Clarom Rilke-Westhoff, književnicom Anette Kolb, R. M. Rilkeom, Karlom Krausom i drugim znamenitim pripadnicima europske kulturne scene toga doba.
Čitala je Wildea, Ibsena, Dostojevskoga, Manna, Schopenhauera, Rilkea, Kierkegaarda, Krausa i Nietzschea, čija je djela, između ostalih, zabilježila u svojem, uistinu, zadivljujućem dnevniku pročitanih knjiga.
Često je putovala u velika europska središta poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča, u kojima je znala boraviti duže vrijeme. Voljela je putovati, ali se uvijek vraćala u dvorac obitelji Pejačević u Našicama, gdje je u tišini parka, jezera, paviljona i prirode tražila nadahnuće za svoj stvaralački rad. Posljednje godine života, od udaje za austrijskoga časnika Ottomara Lumbea 1921., do smrti 1923. godine, provela je uglavnom u Münchenu, gdje je i umrla.
U jesen 1922. godine, kada je očekivala svoje prvo dijete, Dora Pejačević napisala je suprugu znakovito oproštajno pismo, u kojem je naslutila svoju smrt. Umrla je iznenada 5. ožujka 1923. godine od posljedica sepse, nekoliko tjedana nakon što je rodila dječaka Thea, za kojega je tražila slobodu i širinu odgoja, mogućnost umjetničke izobrazbe i neovisnost o roditeljima i obitelji. Iza sebe je ostavila popis želja u Dnevniku pročitanih knjiga, kao i skice za glazbena djela. Sahranjena je u Našicama, u grobnici obitelji Pejačević.
Tijekom života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu, i to u Londonu, Dresdenu, Budimpešti, Stockholmu, Beču, Münchenu i dr., u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njezina doba, kao što su pijanisti Walther Bachmann, Svetislav Stančić i Alice Ripper, violinisti Joan Manén, Václav Huml i Zlatko Baloković, dirigenti Oskar Nedbal i Edwin Lindner te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester i Dresdenska filharmonija.
Ostavila je bogat opus od 58 djela, od kojih mnoga nisu objavljena, ali se čuvaju njihovi rukopisi.
Velik dio njezine bogate ostavštine čuva se u Hrvatskome glazbenom zavodu, a dio se čuva i u Zbirci muzikalija i audiomaterijala Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, uključujući Maštanja op. 17/Sechs Fantasiestücke op. 17 i Sonatu za violončelo i klavir op. 35.
O njezinoj popularnosti svjedoči i velik broj članaka u novinama i časopisima koji su o njoj napisani, a na Portalu starih časopisa dostupan je članak u časopisu Sveta Cecilija iz siječnja 1944. godine.
Dorin život iznimno zanima ne samo stručnjake već i širu publiku, a osobito se na poseban način doživljava njezino posljednje počivalište uz Kapelu, okruženo šumom vjetra u brezama.
Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera. U tu beskonačnost osjećaje slijede i misli i tamo promišljam svoje najbolje, jer sve što je dobro i veliko izrasta iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja – i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba!
Izvor naslovne fotografije: https://pixabay.com.
The post Sjećanje na prvu hrvatsku skladateljicu Doru Pejačević appeared first on .
