Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi,
smina nje stvore(n)’ja hoću govoriti;
zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost,
ne hti(j) mi kratiti u tom punu milost.

Ti s’ on ki da kripost svakomu dilu nje
i nje kipu lipost s počten’jem čistinje
ti poni sad mene tako jur napravi,
jazik da pomene ča misal pripravi …

(Judita)

Najbolji Marulićevi stihovi i danas zvuče jednako autentično, svježe i uvjerljivo, kao i u vrijeme kada su nastali. Zahvaljujući spjevu Judita, stekao je naziv oca hrvatske književnosti i hrvatskoga Dantea.

Marko Marulić (latinski Marcus Marulus), najvrjedniji hrvatski pisac 15. i 16. st., nacionalni klasik, tvorac prvoga epa na hrvatskome jeziku, klasik kršćanske književnosti te humanist europskoga formata, rodio se u Splitu 18. kolovoza 1450. godine. Potječe iz splitske plemićke obitelji Pečenić (Pecinić, Picinić), a u 15. st. počela se nazivati Marulus ili De Marulis; oblik Marulić nalazi se u posveti Judite. U Splitu je pohađao humanističku školu Tidea Acciarinija, a pretpostavlja se da je nakon toga nastavio školovanje u Italiji. Život je proveo u Splitu, putujući povremeno u Mletke i Rim. Neko je vrijeme boravio u Nečujmu na Šolti. Bio je ovjerovitelj notarskih spisa, sudac i provoditelj oporuka. Zahvaljujući književnomu radu, postao je središnja osoba splitskoga humanističkog kruga.

Marulić je svoja djela pisao na hrvatskome, latinskome i talijanskome jeziku. Bio je pjesnik i prozaik, sastavljao je sažete priručnike i zbornike uputa za praktičan kršćanski život, moralno-teološke i kulturnopovijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme. Prevodio je s latinskoga i talijanskoga na hrvatski te s hrvatskoga i talijanskoga na latinski. Izvori su njegova književnog rada Biblija i povijest starokršćanske književnosti te grčko-rimska klasika. Uz duboku religioznost i trajnu sklonost moralnoj pouci, posjedovao je i tipičnu humanističku širinu interesa (književnost, povijest, politika, arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost spajanja hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije. Živeći na prijelazu između srednjega i novoga vijeka, preuzimao je mnoge srednjovjekovne sadržaje, ali ih je obrađivao u novim oblicima. Vrlo predano i ustrajno pisao je i o suvremenim zbivanjima, ponajprije o turskoj opasnosti i razjedinjenosti kršćana.

Najvrjednije je Marulićevo hrvatsko djelo Judita (Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena) koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Marulić je Juditu dovršio kao pedesetogodišnjak, 22. travnja 1501., a u Mletcima ju je prvi put tiskao Guglielmo da Fontaneto tek 13. kolovoza 1521. godine. Jedan primjerak prvoga izdanja čuva se u fondu Knjižnice Male braće u Dubrovniku, a drugi u knjižnici zadarske obitelji Paravia, koja je danas sastavni dio Znanstvene knjižnice u Zadru.

Marulić je doživio tri izdanja svoje Judite. Prvo je priredio Splićanin Petar Srićić, a drugo zadarski knjižar Jerolim Mirković 30. svibnja 1522., čije izdanje resi devet drvoreza s ratnim prizorima. Deveti drvorez potpisan je slovom M pa se pretpostavljalo da je Marulić sam i izradio te drvoreze. Jedan primjerak Mirkovićeva izdanja Ivan Kukuljević darovao je tadašnjoj Sveučilišnoj knjižnici, a i drugi primjerak, što se danas čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, potječe iz Kukuljevićeve ostavštine. Treće izdanje tiskano je 29. siječnja 1522., za dubrovačkoga knjižara Jacoma di Negrija.

Pjesničkom obradbom pripovijesti o hrabroj starozavjetnoj udovici, Marulić je želio pokazati kako se prijetećoj turskoj sili može odoljeti junaštvom i vjerom u Boga. Iako je vjerno pratio biblijski predložak, ep je uobličio po renesansnim poetičkim pravilima, dok je u versifikaciji slijedio suvremene pjesnike svjetovne tematike (začinjavci). Djelo je posvetio kumu Dujmu Balistriliću. Jezična je podloga splitska čakavština i štokavski leksik te glagoljaška predaja, čime je ovo djelo navijestilo jedinstvo hrvatskoga jezika, a najveća je vrijednost spoznaja da je Marulić u hrvatski jezik prenio europski pjesnički standard.

Judita Marka Marulića, hrvatskoga književnika i jednoga od najpoznatijih europskih humanista, predstavljena je u sklopu predstavljanja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu kao knjižnice mjeseca na portalu Europske knjižnice.

Biblijska poema Suzana, nastala nakon Judite, manjega je opsega (780 stihova) i pjesničke vrijednosti. Ostale pjesme na hrvatskome jeziku uglavnom su nabožne i moralističke (npr. Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, dijaloška pjesma Utiha nesriće). Domoljubna i protuturska crta snažno se očituje u Molitvi suprotiva Turkomi Tužen’ju grada Hjerozolima. Svjetovnoj su poeziji bliske zabavno-poučne Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira i Poklad i Korizma. Dramski tekst (također u stihovima) Prikazan’je historije svetoga Panucija prilagodba je talijanskoga predloška Fea Belcarija.

Hrvatska su prozna djela koja se sa sigurnošću pripisuju Maruliću malobrojna: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirtića i prozni tekstovi u Juditi, dok su Oficij Blažene Dive Marije i Od naslidovan’ja Isukarstova (1500.) Marulićevi prijevodi s latinskoga.

Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-poučne, moralističke i teološke tematike. Po opsegu i svjetskome odjeku na prvome je mjestu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca), što ga je napisao potkraj 15. stoljeća. Kao kršćanski moralist i teološki pisac, u središte pozornosti stavlja čovjeka, koji je prema njegovu viđenju etičko biće. Čovjek svu svoju vrijednost, smisao i određenje prima od Boga, bez kojega bi uzaludno bilo sve i bez kojega ne bi ničega ni bilo. Misao o istočnome grijehu i Kristova spasiteljska uloga temeljna su polazišta Marulićeve etičko-teološke misli i glavna svrha njegova svjetonazora. Građu je Marulić crpio ponajviše iz Svetoga pisma, potom iz života i djelâ crkvenih otaca i naučitelja (Jeronima, Euzebija Cezarejskoga, Grgura Velikoga i dr.). To ćudoredno-poučno djelo napisano je biranim stilom i razdijeljeno je u šest knjiga sa 71 poglavljem, a u svakome od njih razmatra se o jednoj krjeposti. Ta svojevrsna uspješnica 16. st. tiskana je prvi put 1506. u Veneciji. To izdanje čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, a dostupno je u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Djelo je ubrzo postalo vrlo popularno i doživjelo približno 60 izdanja te bilo prevedeno na najbitnije europske jezike.

Evangelistarium (Evanđelistar, 1480. – 1500?, prvo poznato izdanje 1516.), najvrjednije Marulićevo moralno-teološko djelo, rasprava je u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici, utemeljena na obradbi triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi, na što se, po Maruliću, može svesti čitava Biblija. U raspravi De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj, 1518). na temelju starozavjetnih proroka, a usuprot Židovima, dokazuje da je Krist obećani Mesija.

Marulić je napisao i velik broj manjih spisa. Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI pont. max. de calamitatibus occurrentibus et exhortatio ad communem omnium Christianorum unionem et pacem (Poslanica gospodina Marka Marulića Splićanina papi Hadrijanu VI o nesrećama koje nas snalaze i poziv na opće ujedinjenje i mir svih kršćana, 1522.), poziv je za uspostavu sloge katoličkih vladara i zajednički vojni pohod protiv Turaka. Dvije godine nakon njegove smrti obistinilo se sve ono na što je Papu upozoravao: na Mohaču su 1526. turske horde do nogu porazile kršćansku vojsku i uništile Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo. To vrijedno izdanje čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, a u digitaliziranome je izdanju dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Marulić je bio poznat i kao pjesnik na latinskome jeziku. U epu Davidias (Davidijada, 1506. – 1517?, prvo izdanje 1954.), u četrnaest pjevanja s ukupno 6765 heksametara, opjevao je djela židovskoga kralja Davida, u potpunosti se držeći Biblije, ali jezikom, stilom i stihom po uzoru na rimske epske pjesnike (ponajviše Vergilija). Sačuvan je vrijedan broj Marulićevih kraćih latinskih pjesama (elegija, epigrama, poslanica, versificiranih sažetaka svetačkih životopisa, himana i dr.).

Neka djela poznata su nam samo po naslovu, i to Psichiologia de ratione animae humanae, u kojem se prema nekim dokazima prvi put u povijesti koristi riječ psihologija te se Marulić danas smatra njezinim tvorcem.

Marulićevo stvaralaštvo utjecalo je na mnoge hrvatske književnike od 16. do 20. stoljeća (Petar Hektorović, Petar Zoranić, Barne Karnarutić, Juraj Baraković, Jerolim Kavanjin, Rafael Levaković, Tin Ujević, Tonči Petrasov Marović i dr.). Izniman su uspjeh tijekom 16. i 17. st. doživjeli latinski spisi, koji su mu omogućili da postane prvi hrvatski pisac svjetskoga glasa i jedan od najprevođenijih hrvatskih autora. O njegovoj neprolaznoj vrijednosti i prihvaćenosti svjedoče i brojni članci dostupni na portalima Stare hrvatske novine i Stari hrvatski časopisi.

Život i djelo Marka Marulića predstavljeni su i u virtualnoj izložbi Marko Marulić koju je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu izradila u suradnji s udrugom kulturnih radnika, znanstvenika, književnika i ostalih umjetnika Književni krug Split te Centrom za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga Marulianum.

Hrvatski književnik Marko Marulić predstavljen je i u sklopu portala Britanske knjižnice.

Otac hrvatske književnosti ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom književnom stilizacijom, znanjem i vještinom te sposobnošću prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici.

Marko Marulić preminuo je u Splitu 5. siječnja 1524. godine.

The post Uz obljetnicu rođenja oca hrvatske književnosti Marka Marulića appeared first on .

Od ponedjeljka 17. kolovoza 2020. godine Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu ponovno je otvorena prema redovitome radnom vremenu.

The post Započelo redovito radno vrijeme Knjižnice appeared first on .

… U srcu ovoga grada gdje je Bartol Kašić ugledao svjetlost svijeta i gdje je s majčinom poukom primio svjetlo vjere, mi ga želimo istaći kao našu povijesnu, kulturnu i crkvenu vrijednost. I svako pokoljenje ima svojih obveza da cijeni, štuje i ne zaboravlja svoje povijesne vrijednosti. I bila bi velika nepravda zaboraviti te vrijednosti jer sadašnjost, ako je baštinila određeno bogatstvo kulture, onda ga je baštinila iz prošlosti…

(dr. Franjo Kuharić)

Pjesnik, pisac, prevoditelj, jezikoslovac i isusovac Bartol Kašić dao je golem doprinos razvoju hrvatskoga jezika. Razvoj pisma i pismenosti u nekome narodu temeljni je uvjet postojanja, a po početcima pismenosti vrlo se često ispisuje i njegova povijest.

U hrvatskoj povijesti te u povijesti hrvatskoga jezika, odnosno jezikoslovlja, ostat će upamćen, ponajprije, kao autor prve hrvatske gramatike Institutionum linguae Illyricae libri duo (Rim, 1604.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, zbog čega ga se u literaturi često naziva ocem hrvatskoga jezikoslovlja.

Bartholomeus Cassius, kako se potpisivao na svojim knjigama, rođen je 15. kolovoza 1575. godine na otoku Pagu.

Već tijekom školovanja, a osobito kao student, Kašić je bio među prvima u pisanju stihova i proze. Pjesnički je talent iskazao, ponajprije, prepjevom prvih 50 psalama u zbirci Pjesni duhovne. Psalme, koji se sastoje od biblijskih verseta ili pak redaka u slobodnome stihu, Kašić u svojem prepjevu prenosi u savršenijoj pjesničkoj formi dvanaesterca s dvostrukom rimom, rimom poslije 6. i 12. sloga.

U stihovima je Kašić napisao i svoju izvornu tragediju Sv. Venefrida. Riječ je o prvoj tragediji u povijesti hrvatske književnosti koja je napisana i najvjerojatnije izvođena krajem 1627. godine kada i Dubravka Ivana Gundulića.

Bartol Kašić u jezikoslovnome je pogledu iznimno zanimljiv kao prevoditelj crkvenih djela, posebno Biblije. Izdvajamo Bellarminov katekizam Nauk krstjanski (Rim 1617. ili 1622. – 1623.) te ponovljeno izdanje iz 1633. godine koje je sačuvano u Nacionalnoj biblioteci u Parizu s prvotnim pečatom Kraljevske biblioteke. Novi zavjet Biblije preveo je u razdoblju od 1622. do 1625. godine pa ponovno na općenitiji jezik od 1625. do 1631. godine. Cijelu Bibliju preveo je sâm u razdoblju od 1631. do 1636. godine.

Posebno mjesto u njegovu prevoditeljskom opusu zauzima Ritual rimski (Rituale Romanium, 1640.). Ritual rimski plod je Kašićeva zrelog stvaralaštva, nastao nakon njegova misionarskog djelovanja u Dubrovniku, obilazaka kršćana u krajevima pod turskom vlašću, u Slavoniji i Srijemu te nakon njegova posljednjeg boravka u Dubrovniku. Ritual sadrži obrede koji prate kršćanina od rođenja do smrti – po njem se 150 godina krstilo, vjenčavalo, pokapalo, blagoslivljalo, izvodili su se prigodni crkveni obredi, kao i egzorcizmi. Prvo izdanje Rituala rimskoga tiskano je u 2500 primjeraka, a čak šest izdanja doživio je do 1929. godine, prije Rimskoga obrednika koji ga je zamijenio.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu čuvaju se dva rukopisna i deset tiskanih djela Bartola Kašića, dijelom njegovih izvornih radova, dijelom prijevoda. U povodu Godine Bartola Kašića, Dana državnosti i 4. obljetnice otvorenja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice, 1999. godine otvorena je izložba. Na izložbi, uz djela Bartola Kašića, mogle su se razgledati i publikacije o jezikoslovcu, leksikografu, teologu, pjesniku, misionaru i prevoditelju Svetoga pisma na hrvatski jezik – ukupno stotinjak naslova. Izložba je popraćena i katalogom u kojem su objavljeni tekstovi dr. fra Petra Bašića, dr. Darije Gabrić-Bagarić, dr. Vladimira Horvata, dr. Valentina Putanca, akademika Josipa Vončine i dr. sc. Ivana Kosića.

Bartol Kašić preminuo je u Rimu 28. prosinca 1650. godine u Maronitskome zavodu. Zanimljivo je da se nakon svojega odlaska iz Paga, s petnaest godina, nikada nije vratio, iako je vrlo često prolazio pokraj njega. Radilo se o tome da je Kašić bio član jezuitskoga reda, čiji je rad Mletačka Republika branila.

… Tako je u Rimu zaklopio svoje oči čovjek koga treba izvući iz zaborava. Njegov život treba još dobro proučiti. 1 njegovo djelo treba proučiti, mirno, objektivno i pošteno da se uvidi kako je bio dalekovidan, kako je znao slušati i svoje vrijeme i potrebe svoga naroda. I pretekao je svojim mislima i djelima mnoge koji su kasnije iza njega došli, možda 200 godina kasnije, a koji se danas spominju kao zaštitnici i veliki ostvaritelji naše hrvatske kulture, dok je on već davno prije njih zaorao prve i velike brazde…

(dr. Franjo Kuharić)

The post Uz obljetnicu rođenja prvoga hrvatskog jezikoslovca Bartola Kašića appeared first on .

Nagrada za prozno književno djelo „Ksaver Šandor Gjalski“ utemeljena je 1979. godine u čast hrvatskomu književniku Ksaveru Šandoru Gjalskomu i dodjeljuje se radi poticanja književnoga stvaralaštva u Republici Hrvatskoj. Natječaj za dodjelu književne nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ za 2020. godinu raspisali su kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskoga i Društvo hrvatskih književnika.

Književnim djelom koje se natječe za nagradu smatra se roman, zbirka pripovijedaka, priča, novela ili putopis. Za nagradu se natječu književna djela objavljena od 1. rujna 2019. do 1. rujna 2020., a dostavljaju se do 1. rujna 2020. godine u pet primjeraka Prosudbenomu povjerenstvu pri Društvu hrvatskih književnika na sljedeću adresu:

Za nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“
Trg bana Jelačića 7/I
10 000 Zagreb.

Nagrada se dodjeljuje svake godine za najbolje objavljeno prozno književno djelo autora iz Republike Hrvatske.

Nagrada će biti dodijeljena 24. listopada 2020. godine u Zaboku.

Izvor naslovne fotografije.

The post Raspisan natječaj za dodjelu književne nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ za 2020. godinu appeared first on .

Dana 11. kolovoza 2020. godine, u 79. godini života, napustio nas je Tonko Maroević, istaknuti akademik, književnik, povjesničar umjetnosti i publicist te dugogodišnji suradnik Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Akademik Maroević bio je dugogodišnji član Ocjenjivačkog suda koji je na natječaju Hrvatska lijepa knjiga odabirao najljepše oblikovane hrvatske knjiga za međunarodni natječaj Best Book Design from all over the World, koji se održava za vrijeme trajanja Sajma knjiga u Leipzigu, te za izložbu Book Art International, koja se organizira za trajanja Sajma knjiga u Frankfurtu.

Redovito je sudjelovao u predstavljanju grafičkih mapa čiji je nakladnik Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Upravo je završena zadnja grafička mapa Zdenke Pozaić Hrvatska: deset pjesnika u kojoj je predgovor napisao upravo akademik Maroević i bit će predstavljena na jesen u sklopu Mjeseca hrvatske knjige. Pisao je za katalog izložbe Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja upriličene 2009. u povodu 90. obljetnice Grafičke zbirke NSK. Sudjelovao je i u drugim brojnim književno-umjetničkim manifestacijama koje je organizirala Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Tu svakako valja istaknuti 2007. godine održan ciklus tribina Deset (naj)značajnijih hrvatskih knjiga u sklopu kojega je govorio o značaju knjige Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže te suradnju na izložbi Jedan po jedan dohodu vlastela priređenu 2009. uz 80. obljetnicu smrti Iva Vojnovića.

Bio je 2015. i gost dvanaeste iz ciklusa tribina vezanih uz hrvatske iseljenike koje se već dugi niz godina organiziraju u okviru Zbirke inozemne Croatice. Tom je prilikom govorio o svome književnome, prevoditeljskome i književno-kritičarskome radu, svojim vezama s Italijom i Katalonijom, zanimanju za djelo Jorgea Luisa Borgesa te o suradnji s nakladničkom kućom Hefti iz Milana.

Kada ga je novinarka Glorije 2011. u razgovoru pitala Što je bilo ključno da za mjesto prebivališta odaberete Zagreb? njegov odgovor bio je Kad sam kao 11-godišnjak prvi put vidio Sveučilišnu knjižnicu, rekao sam da moram tu živjeti.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu teško će naći suradnika koji će poput njega svojim eruditizmom, elokvencijom te prije svega svojom pristupačnošću i toplinom svemu onome što radi dati jednu nepodnošljivu lakoću postojanja. Bio je užitak raditi s njim i bez njega ništa više neće biti isto.

Podsjećamo, Tonko Maroević rođen je 1941. godine u Splitu, gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1963. komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Godine 1976. doktorirao je temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas.

Bio je asistent na Katedri povijesti srednjega vijeka, lektor hrvatskoga jezika i suradnik za dokumentaciju moderne umjetnosti. Predavao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu te na Sveučilištu u Milanu i Trstu.

Od 1970. pa da umirovljenja radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član HAZU od 2002. godine. Istraživao je suvremenu hrvatsku umjetnost, objavljivao likovne kritike i rasprave, predgovore katalozima, mapama te monografije. Osim likovnom umjetnošću i kritikom, bavio se i književnim radom, prevođenjem te književnom kritikom.

Objavio je nekoliko samostalnih pjesničkih zbiraka – Slijepo oko, Motiv Genoveve, Trag roga ne bez vraga, Četveroručno, Sonetna struka, Black&Light; Versi od prigode i dr. Sastavljač je antologije hrvatskoga pjesništva 1971. – 1995. Uskličnici, autor knjige kritika Klik! – trenutačni snimci hrvatskog pjesništva (1988.-1998.), 1998. te antologije katalonskoga pjesništva Bikova koža (1987.).

Autor je nekoliko likovnih monografija – Nives Kavurić Kurtović, Zlatko Kauzlarić Atač, Vojin Bakić, Antun Zuppa, Vojo Radoičić, Ante Kaštelančić, Zlatko Šimunović i dr.

Za svoj rad dobio je brojne nagrade i priznanja, i to nagradu Sedam sekretara SKOJ-a za likovnu kritiku, nagradu Antun Gustav Matoš za književnost, nagradu Julije Benešić za književnu kritiku, Maslinov vijenac i nagradu Tin Ujević za poeziju kroz koju će zauvijek biti dio nas.

PRIMJERI, 2.

Sjećanje na more podrazumijeva i ono soli i kamenja i pjene, izmakle otoku. Strogih li obrisa, sve to iz sama nehaja. Već tu smo kod pojma. A svuda neki valovi odnoseći se prema žarištu, a bijela, crna jedra povaljena na pijesku. Izgleda da se opremamo. Jer mnogi nose plave štitove, u inim rukama smeđa vretena, sa tronošca se lije bijela riblja krv, a bik se ogledava u natpisu i čitka pučina iza hrama zatvarajući priču. More. Na kraju ga uspravljamo. (T. Maroević)

The post In memoriam Tonko Maroević appeared first on .

… Nije moje, što stekao nisam,
I što pusta podade mi sreća,
Već je moje što sam dohvatio
Trateć svoju od njedara krvcu.
Nije visok tko na visu stoji,
Nit je velik tko se velik rodi,
Već je visok tko u nizu stoji
I visinom nadmaša visine,
A velik je tko se malen rodi,
A kad pane, golem grob mu treba!

 (Javor)

Obljetnica rođenja prava je prigoda da se snažnim stihovima o životnim vrijednostima i prolaznosti života iz pjesme Javor prisjetimo njihova autora, bana pučanina i pjesnika Ivana Mažuranića.

Ivan Mažuranić rodio se u Novome Vinodolskom 11. kolovoza 1814. godine. U rodnome gradu polazio je narodnu (pučku) školu, s njemačkim kao nastavnim jezikom. U gimnaziji, koju je polazio u Rijeci, nastavni je jezik bio latinski. U Rijeci je učio talijanski i mađarski, a naknadno je naučio francuski i engleski. U Zagrebu je studirao i završio pravo. Od 1848. godine vrlo je aktivan u političkome životu. Bio je zastupnik u Hrvatskome saboru, a određeno vrijeme i predsjednik. Godine 1873. postaje prvi hrvatski ban pučanin. Na banskoj dužnosti ostaje do 1880. godine, a nakon toga napušta svaku političku aktivnost i živi povučeno baveći se matematikom i astronomijom. Za vrijeme banovanja provedena je reforma pravosuđa, političke uprave i školstva, a 1874. godine utemeljeno je Sveučilište u Zagrebu, prvo u južnih Slavena.

Ivan Mažuranić smatra se najkreativnijom ličnosti hrvatskoga narodnog preporoda. Od prvih stihova koje piše kao šesnaestogodišnji učenik bio je dug i strm put. Kao jezikoslovac objavio je moderan hrvatski rječnik s Josipom Užarevićem s kojim je sastavio djelo od 40 000 riječi. Kao pjesnik bio je već tada cijenjen, što dokazuje odluka Matice ilirske da za njezino prvo inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva Osmana. U razdoblju od 1835. do 1841. godine bio je suradnik Gajeve Danice. Godine 1846. objavio je svoje najveće i najvrjednije djelo – ep Smrt Smail-age Čengića, koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a čiji se izvorni rukopis čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Tim djelom, u kojem su spretno prevladani klasični i dubrovački utjecaji kao i utjecaj narodne poezije, Mažuranić je stvorio klasičan junački ep.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 2014. godine bila je organizirana izložba pod nazivom Blago Ivana Mažuranića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Hrvatski književnik Ivan Mažuranić preminuo je 4. kolovoza 1890. godine u Zagrebu.

Danas se njegov lik nalazi na novčanici od 100 kuna. Mnoge ulice, trgovi i škole u Hrvatskoj nose njegovo ime, a u zagrebačkome parku Zrinjevac postavljeno mu je i spomen-poprsje.

The post „…Već je visok tko u nizu stoji, i visinom nadmaša visine…“ – u spomen na Ivana Mažuranića appeared first on .

1494 Miseca avgusta dan 7 ovi misal biše početi i svršeni v Senji. Kraljujući tada svitlomu kralju ugarskomu Ladislavu. I sideći tada na prestolje apustolskom svetomu otcu Aleksandru papi Šestomu. A biše štampani s dopušćenjem i volju gospodina biskupa. od domona Blaža Baromića i domina Salvestra Bedričića i žakna Gašpara Turčića Bog nas spasi amen.

(Iz kolofona Senjskoga glagoljskog misala)

Citat iz kolofona svjedoči kako je 7. kolovoza 1494. godine tiskano prvo i najvrjednije djelo Senjske tiskare – Senjski glagoljski misal koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i portala Glagoljica.hr. Misal je knjiga u kojoj su sakupljeni svi tekstovi koji se govore ili pjevaju tijekom mise cijele liturgijske godine. Jezik je misala hrvatsko-crkvenoslavenski. Sačuvana su tri primjerka Misala, sva tri tiskana na papiru. Najpotpuniji primjerak čuva se u Budimpešti.

Približno pedeset godina nakon izuma tiskarskoga stroja, u Senju se pojavila skupina ljudi koja je shvatila vrijednost toga izuma. Među njima bio je i Blaž Baromić, jedna od najistaknutijih osoba hrvatske kulturne povijesti. On je 1493. godine u Veneciji tiskao brevijar koji nosi njegovo ime. Nakon tiskanja brevijara Baromić se vratio u Senj te već sljedeće godine nabavio sve potrebne strojeve za tiskaru.

Misal je tiskan na 216 listova, dvobojno i dvostupačno. Svaki stupac ima 37 redaka. Sadrži kalendar, vlastite mise liturgijskih doba, red mise, čin mise, zavjetne i mrtvačke mise, zajedničke svetačke mise, vlastite svetačke mise i obredne tekstove, a završava kolofonom.

Misal je prvo djelo tiskare koju je utemeljio Blaž Baromić. Djelo je to koje se slobodno može usporediti sa svim najuspješnijim i najljepšim europskim prvotiscima. Blaž Baromić izučio je zanat u Veneciji, tiskajući pravu ljepoticu među prvotiscima.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se faksimilni pretisak Misala iz 1494. godine.

The post Uz 526. obljetnicu tiskanja Senjskoga glagoljskog misala appeared first on .

U srijedu 5. kolovoza 2020. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu bit će zatvorena.

U četvrtak 6. kolovoza 2020. Knjižnica će biti otvorena prema ljetnome radnom vremenu.

The post Radno vrijeme Knjižnice 5. kolovoza 2020. appeared first on .

Bojim se čovjeka jedne knjige.

The post Citat 3. kolovoza 2020. appeared first on .

… Zajc je rijedak primjer rodjenog, bogodanog umjetnika, koji je vlastito oduševljenje na ovu najsubtilniju umjetnost umio uliti cijeloj svojoj savremenosti. Zajc znači jednu epohu naše muzike – i ovo neka bude tema, koju na današnji spomen dan hoćemo da razmislimo i objasnimo. (…) U najranijoj mladosti Zajc je čudo od djeteta – glazbeni njegov talenat razvijen je u najnježnijoj djetinjoj dobi tako, da Zajc poput Mozarta sa pet godina već istupa gudeći i glasovirajući na javnim priredbama, a sa deset godina sklada već lake melodije, kojih se je i u starosti sjećao. Djetinji zanos za glazbu pratio ga je do konca života – po tjelesnom ustroju nejak, po temperamentu gotovo ženski nježan, Zajc je svu svoju energiju sjedinio u neumoran, upravo divovski neumoran glazbeni rad…

(Sveta Cecilija, 1. siječnja 1925.)

Čitajući odlomak iz članka Milutina Nehajeva objavljenoga u časopisu Sveta Cecilija, prisjećamo se velikoga skladatelja, dirigenta i glazbenoga pedagoga Ivana pl. Zajca.
Rijetka je pojava u novijoj kulturnoj povijesti da jedan umjetnik ovlada tijekom puna četiri desetljeća glazbom jednoga naroda, kao što je bio slučaj sa skladateljem Ivanom pl. Zajcom, po kojem je razdoblje hrvatske glazbe od 1870. do 1916. godine prozvano njegovim imenom.

Ivan pl. Zajc rođen je u Rijeci 3. kolovoza 1832. godine. Školovao se u Milanu, gdje je na Konzervatoriju studirao od 1850. do 1855. godine. Povratkom u Rijeku prihvatio je mjesto dirigenta i koncertnoga majstora Gradskoga kazališnog orkestra, a poučavao je i gudačke instrumente u Filharmoničkome društvu. Godine 1862. odlazi u Beč, gdje se uspješno bavi pisanjem opereta.
Već od prve operete Momci na brod (Mannschaft am Bord) Zajc je imao velik uspjeh kod publike, što su sljedeće operete samo potvrdile. No, u Beču je napisao i svoje prve skladbe na hrvatski tekst, među kojima treba istaknuti rodoljubnu pjesmu U boj (1866.) koju će poslije uvrstiti u operu Nikola Šubić Zrinjski. Godine 1870. Zajc je došao u Zagreb, gdje je postao ravnatelj i dirigent prve stalne hrvatske opere te ravnatelj glazbene škole Glazbenoga zavoda. Operu je vodio do 1889. godine, odnosno do njezina prvog ukidanja, a školu do umirovljenja. U Operi je proveo temeljitu reorganizaciju i znatno pridonio osposobljavanju izvođačkoga ansambla koji je pod Zajčevim vodstvom u 19 godina izveo približno 50 opera te desetak opereta. Zajc nije samo utemeljitelj hrvatske opere kao umjetničke ustanove već je opernu umjetnost u Hrvatskoj obogatio i u stvaralačkome smislu jer je do njegova dolaska u Zagreb bila izvedena samo jedna hrvatska opera Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskoga. Zajčev skladateljski opus vrlo je bogat, a njegova rukopisna ostavština broji više od tisuću jedinica građe.

Hrvatski skladatelj Ivan pl. Zajc preminuo je u Zagrebu 16. prosinca 1914. godine.

U razvoju hrvatske glazbe Zajc je imao bitnu ulogu. Djelujući tijekom dugoga razdoblja kao organizator, dirigent, pedagog i skladatelj, započeo je i uspješno vodio borbu protiv diletantizma, a za ozbiljnost glazbenoga stvaralaštva i izvodilaštva.

Zajc je za sobom ostavio približno 1200 raznovrsnih djela za orkestar, komorne sastave, klavir, a najveća je vrijednost njegova rada u tome što je potaknuo daljnji razvoj hrvatske glazbe u doba habsburškoga apsolutizma. Digitalizirani notni zapisi njegovih najpoznatijih skladbi Večernja pjesma, Lastavicam, Djevojka i ruža dostupni su u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a njegova bogata ostavština čuva se u Zbirci muzikalija i audiomaterijala Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu 2014. godine priredila je prigodnu izložbu posvećenu Ivanu pl. Zajcu, kojom je obilježena 100. obljetnica smrti velikana hrvatske glazbene kulture.

Na stranici Zvuci prošlosti dostupan je zvučni zapis njegove Romance Zrinskog iz opere Nikola Šubić Zrinski.

The post Sjećanje na hrvatskoga skladatelja Ivana pl. Zajca appeared first on .

U povodu 25. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu organizira prigodnu izložbu knjiga iz fonda Zbirke knjižnične građe o Domovinskom ratu čijim se sadržajem stavlja poseban naglasak na braniteljske postrojbe koje su sudjelovale u ovoj povijesnoj operaciji.

Operacija Oluja trajala je od 5. do 7. kolovoza 1995. godine te zajedno s operacijom Bljesak predstavlja ključnu vojno-redarstvenu akciju kojom je okončan Domovinski rat. Pripadnici Hrvatske vojske i policije ovom operacijom oslobodili su 18,4% ukupne površine Republike Hrvatske te vratili u njezin ustavno-pravni poredak okupirana područja Dalmacije, Like, Korduna i Banovine.

U ovoj značajnoj operaciji je sudjelovalo sveukupno 130 000 vojnika – pripadnici pet gardijskih brigada, gardijski zdrug, samostalne gardijske bojne, 23 domobranske pukovnije, 15 pričuvnih i dvije ročne brigade, tri brigade protuzračne obrane, četiri središnjice za elektronsko djelovanje, dio topničko-raketne brigade, dio protuoklopne topničko-raketne brigade, dio inženjerijske brigade, pukovnija veze, cijelo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, dio Hrvatske ratne mornarice i 3100 pripadnika Specijalnih postrojbi Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Dan oslobođenja Knina, 5. kolovoza, u Hrvatskoj se obilježava kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a od 2008. godine i kao Dan hrvatskih branitelja.

Izložba je postavljena u prostorima Zbirke knjižnične građe o Domovinskom ratu, na 1. katu Knjižnice, i bit će otvorena za posjetitelje od 3. do 31. kolovoza 2020. godine – do 14. kolovoza prema ljetnom radnom vremenu, a od 17. kolovoza prema redovitom radnom vremenu Knjižnice.

The post Izložba Zbirke knjižnične građe o Domovinskom ratu NSK u povodu 25. obljetnice vojno-redarstvene akcije „Oluja“ appeared first on .

Fond Zbirke muzikalija i audiomaterijala NSK prinovljen je vrijednom darom autografa hrvatskog skladatelja, violista, violinista i pedagoga Miroslava Miletića (1925. – 2018.).

Miroslav Miletić diplomirao je violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1953.), a kompoziciju je učio u Zagrebu (B. Sakač), Pragu i Hilversumu. Predavao je na Glazbenoj školi Pavla Markovca, a 1960. osnovao kvartet Pro arte, u kojem je svirao violu.

Praizvedbom njegova Koncerta za violu i orkestar 1958. u Hilversumu postigao je zapažen međunarodni skladateljski uspjeh.

Iako je najznačajniji uspjeh i najveći opus ostvario u komornoj glazbi, njegov je rad obuhvatio i orkestralna, koncertna (7 koncerata) i solistička djela (osobito za violu), zatim balete, glazbeno-scenska djela te glazbu za televiziju i film.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: pripala mu je Nagrada fondacije „Gaudeamus“ (1959.), Zlatni lav u Veneciji za filmsku glazbu (1960.), dobio je dvije zlatne medalje u Vercelliju (1966.), dvije nagrade Jugoslavenske radiotelevizije, Zlatno sunce grada Dubrovnika (1999.), Vjesnikovu nagradu „Josip Štolcer Slavenski“ (2002.), Nagradu grada Siska za životno djelo i značajan doprinos ugledu grada Siska (2007.) te Diskografsku nagradu „Porin“ za životno djelo (2009.).

U Sisku je 2000. godine u njegovu čast utemeljena godišnja manifestacija „Dani glazbe Miroslava Miletića“.

Ostavštinu je Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu darovala njegova kći, gospođa Jasmina Balogh.

The post Vrijedna donacija autografa Miroslava Miletića Zbirci muzikalija i audiomaterijala appeared first on .

… Šezdesetih godina Picelj je bio ona okosnica koja je, zajedno s prijateljima iz EXAT-a, činila hrvatsku umjetnost druge polovice stoljeća integralnim dijelom europske umjetnosti. Njegova mjera originalnosti i vitalnosti služi svima nama na ponos.

(Zvonko Maković)

Hrvatski slikar i grafički dizajner Ivan Picelj rođen je 28. srpnja 1924. godine u Okučanima. Nakon studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu bavio se uređenjem i opremanjem štandova na Zagrebačkome velesajmu u Savskoj, što je bitno utjecalo na njegov daljni rad. Odabrao je tada modernu tendenciju spoja umjetnosti i industrije, a to je i ostala misao vodilja njegova djelovanja.

Bio je jedan od utemeljitelja skupine umjetnika i arhitekata EXAT-51 i Studija za industrijsko oblikovanje (SIO). Picelj je organizirao prvu izložbu industrijskoga dizajna u Zagrebu. Razvio je svojevrstan, apersonalni smjer geometrijske apstrakcije u hrvatskome slikarstvu. Njegovo stvaralaštvo ima svoje ishodište u općim načelima konstruktivizma. Bio je uključen u nastanak i širenje međunarodnoga pokreta Nove tendencije, u sklopu kojega je stvorio niz programiranih djela, istražujući vizualnu percepciju, matematičke ritmove i pomake čestica.

Od 1957. godine izlagao je i skulpture, reljefe u drvu i objekte u metalu. Svojim grafičkim dizajnom, plakatima i opremom knjiga, sredinom šezdesetih godina razvijao je vizualnu kulturu grafičkoga oblikovanja. Uređivao je paviljone izložaba u zemlji i inozemstvu.

Svoju prvu samostalnu izložbu organizirao je 1952. godine i od tada je sudjelovao u brojnim samostalnim i skupnim izložbama širom svijeta. Surađivao je s galerijom Denis Rene u Parizu. Za svoje radove bio je višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu.

Ivan Picelj preminuo je 22. veljače 2011. godine u Zagrebu.

U fondu Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se šesnaest grafika, tri mape te mnogi plakati Ivana Picelja, a dio te vrijedne građe predstavljen je u katalogu izložbe Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja, koja je bila organizirana 2009. godine u povodu 90. obljetnice Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Umjetnička djela istaknutoga hrvatskog slikara, dizajnera i grafičara Ivana Picelja bila su izložena od rujna 2016. godine u privatnoj galeriji Cortesi u Luganu, švicarskome Monte Carlu. Vlasnik galerije, poznati kolekcionar Stefano Cortesi ugostio je u svibnju iste godine u svojoj galeriji u Londonu istoimenu izložbu pod nazivom Konkretna utopija: Ivan Picelj i Nove tendencije 1961 – 1973.

Bio je jedna od najvažnijih figura umjetnosti 20. stoljeća u nas, kvaliteta i vrijednost.

(Miroslav Gašparović)

Autor naslovne fotografije Keiichi Tahara.

The post U spomen na Ivana Picelja appeared first on .

Hrvatsko čitateljsko društvo i ove godine organizira fotografski natječaj s ciljem isticanja zabavne strane čitanja i pismenosti, njihove važnosti i pozitivnog utjecaja na čovjeka i društvo. Natječaj „Smiješak… čitajte!“ otvoren je i traje do 25. kolovoza, a pobjednički radovi bit će objavljeni 7. rujna 2020., uoči Međunarodnog dana pismenosti, na mrežnoj stranici Društva. Nagrade će se dodijeliti na stručnom skupu „Pismenost i kultura čitanja u doba promjene“, koji Hrvatsko čitateljsko društvo organizira 8. rujna Velikoj dvorani Školske knjige u Zagrebu.

Pojedinosti o Natječaju.

The post 15. fotografski natječaj „Smiješak… čitajte!“ appeared first on .

Ljubitelji literature nedavno su dobili novu referentnu točku kada su u pitanju knjige i čitanost. I to provjerenu, iz „kuhinje“ dobro nam znanog portala Moderna vremena, koji već desetljećima stručno i predano prati sve ono što je važno, a u dosluhu s knjigom. Njihov projekt „Top lista knjiga“ objedinjuje mjesečne izvještaje koje Moderna vremena prikupljaju iz reprezentativnog uzorka od tridesetak knjižara u Hrvatskoj, a temelji se na većem broju generiranih ljestvica segmentiranih po različitim tematskim ili žanrovskim kriterijima. Najprodavanije naslove tako je moguće pregledavati kroz pojedinačne ljestvice iz područja: publicistika / strana književnost / hrvatska književnost / knjige za djecu i mlade / slikovnice / društvo, politika, povijest / biografije i memoari / popularna znanost i tehnologija / putopisi i putovanja / hrana i kuharice i dr. Zahvaljujući ovoj listi, čitalačka publika ima priliku informirati se i o novitetima na tržištu, što Top listu knjiga čini dodatnim alatom u poticaju na čitanje, kao i na prodaju aktualnih izdanja.

Portal Moderna vremena ljestvicu najprodavanijih knjiga objavljivat će u mjesečnom ritmu, a za svaku knjigu moći će se pratiti i trend njezine prodaje kroz vremensko razdoblje otkad je lista formirana. Zahvaljujući tom što Moderna vremena donose cjelovite informacije o naslovima, zainteresirani čitatelji moći će se, slijedeći poveznicu, detaljno informirati o najprodavanijim knjigama u nas.

Top lista najprodavanijih knjiga bit će, bez sumnje, izvrstan orijentir svima koji su u potrazi za dobrim štivom ili pak vole pratiti čitalačke trendove.

The post Moderna vremena pokrenula projekt „Top lista knjiga“ appeared first on .

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu od 22. srpnja 2020. godine u sklopu ljetnoga radnog vremena otvorena je za korisnike srijedom od 12 do 19 sati. Ostale radne dane, od ponedjeljka do petka, bit će otvorena od 8 do 15 sati.

Subotom će Knjižnica biti zatvorena.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu bit će zatvorena u srijedu 5. kolovoza i u subotu 15. kolovoza 2020. godine.

Ljetno radno vrijeme traje do 14. kolovoza 2020. godine. Od 17. kolovoza 2020. godine Knjižnica će biti otvorena prema redovitome radnom vremenu.

The post Izmjene u ljetnome radnom vremenu Knjižnice appeared first on .

Institut za razvoj i obrazovanje mladih (IRIM) i Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu temeljem sporazuma sklopljenih 22. srpnja 2020. godine nastavljaju suradnju u području razvoja digitalnog društva provedbom dvaju vrijednih projekata – Digitalne knjižnice za lokalni razvoj i Digitalni građanin 2.0.

U sklopu projekta Digitalne knjižnice za lokalni razvoj institut IRIM donira Knjižnici komplete micro:bit opreme za razna ekološka mjerenja, priručnike za korištenje micro:bit tehnologije, priručnike o konceptu građanske znanosti (eng. citizen science) i provodi edukaciju za knjižničare o korištenju opreme za potrebe projekta.

Institut IRIM će u sklopu projekta Digitalni građanin 2.0 Knjižnici donirati tri robotička kompleta micro:bit opreme micro:Maqueen te uz svaki komplet dodatni micro:bit uređaj i stazu za kretanje robota.

Sva donirana oprema bit će dostupna u prostoru Digitalnog laboratorija NSK, koji od ožujka 2019. godine djeluje kao centar digitalne revolucije i središnje mjesto za primjenu i razvoj digitalnih tehnologija i vještina u hrvatskim knjižnicama.

Knjižnica zahvaljuje institutu IRIM na ovoj donaciji, kao i na uspješnoj višegodišnjoj suradnji.

The post Nastavak suradnje NSK i instituta IRIM u području razvoja digitalnog društva appeared first on .

Sunce služi za sve živo,
a za kišu nebo sivo!

Da mirišeš, služi cvijeće,
za penjanje je drveće!

Lopta služi da je šutaš,
dobra knjiga da je gutaš!

A prijatelj čemu služi?
Da se s tobom igra, druži!

Roditelji služe da te svuda vode,
ali prije svega, ipak da te rode!

I da te vole roditelji služe,
i da su bili djeca, da napokon skuže!

(Čemu služe roditelji)

Čitajući pjesmu Čemu služe roditelji, prisjećamo se pisca našega djetinjstva Paje Kanižaja.

Hrvatski književnik Pavao Pajo Kanižaj rođen je 22. srpnja 1939. godine u Đelekovcu pokraj Koprivnice. Nakon završene mature budući književnik odlazi iz Koprivnice u Zagreb. U Zagrebu je 1967. godine diplomirao jugoslavistiku na Filozofskome fakultetu, a poslije je bio glavni urednik satirično-humorističnih časopisa Paradoks i Žalac. Uređivao je i humorističku rubriku u Studenskome listu, Vjesniku, Večernjem listu, a na Hrvatskoj televiziji uređivao je zabavne i humoristične emisije za djecu. Među knjigama za djecu i mladež ističu se Bila jednom jedna plava, Prsluk pucam, Šarabara, Zeleni brkovi, Zdrprmapan, Zapisi odraslog limača, Kad sam bio odrastao i Ta divna čudovišta. Za književni rad nagrađen je književnim nagradama, uključujući nagrade za dječju književnost Ivana Brlić Mažuranić (Bila jednom jedna plava) i Grigor Vitez (3čave pjesme) te za humoristično-satiričko stvaralaštvo Zlatno Kerempuhovo pero i Zlatna sirena. Autor je scenarija za cjelovečernji animirani film Čudnovate zgode šegrta Milana Blažekovića prema romanu Ivane Brlić Mažuranić.

Osvojio je prvu nagradu na Međunarodnome festivalu humora u Italiji i nagradu za haiku u Japanu. Grad Koprivnica dodijelio mu je 2006. godine nagradu za životno djelo.

Osim toga, podario je hrvatskoj mladeži i odraslima mnoštvo knjiga romana, slikovnica, kazališnih komada, televizijskih emisija, crtanih filmova i dr.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 260 zapisa o njegovim djelima.

Pavao Pajo Kanižaj preminuo je 4. studenoga 2015. godine.

Zahvaljujući limačima, imam veliku povlasticu da sam mlađi od svoje osobne iskaznice. To i djeca vrlo često osjete kad se s njima sretnem. Tako su mi jednom prije podosta godina počela govoriti Pajo i tikati me, na što je direktorica zarežala: „Nije on za tebe Pajo, već drug Kanižaj“, a ja sam joj vratio: ‘Djeco, za vas sam ja i dalje Pajo, a za vas, drugarice, gospodin Kanižaj…’“

(Pajo Kanižaj)

The post Uz obljetnicu rođenja Paje Kanižaja appeared first on .

Korisnici Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu obvezni su od 20. srpnja 2020. godine, osim tijekom ulaska i kretanja u prostoru Knjižnice, ispravno nositi zaštitne maske i za mjestom za rad koje im je dodijeljeno prilikom prijave za rad u Knjižnici.

Korisnicima se i dalje prije ulaska u Knjižnicu primjenom beskontaktnoga toplomjera mjeri tjelesna temperatura, a ulazak nije dopušten osobama čija je tjelesna temperatura 37,2 °C ili viša.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu poziva sve svoje korisnike da se nastave pridržavati uputa Zavoda povezanih s pojačanom higijenom ruku, u koju svrhu su na ulazu i u ostalim dijelovima svih korisničkih prostora postavljeni spremnici sa sredstvom za dezinfekciju. Prema istim uputama, dizalo mogu koristiti najviše dvije osobe istodobno.

Kako bi se broj ulazaka u prostor Knjižnice smanjilo na najmanju moguću mjeru, korisnike molimo da provjere dostupnost željene građe upućivanjem upita Informacijskomu centru NSK ili telefonskoga poziva na broj 01/6164-002.

Knjižnica moli korisnike da se pridržavaju svih spomenutih mjera i uputa te ih poziva da daljnje obavijesti prate na portalu NSK i profilima Knjižnice na društvenim mrežama.

The post Obveza nošenja zaštitnih maski i za mjestom za rad – 20. srpnja 2020. appeared first on .

Crn-bel… crn-bel…
V trsju popeva,
Grozdje dozreva…
Crn-bel…

Dok večer se zmrači,
On pesmo zavlači,
Drago starinsko,
Veselo vinsko:
Crn-bel… crn-bel…

Jesensko to pesmo
Mi čuli vre jesmo
Tri večeri tu…
Crn-bel…

I znamo, da leto
Otišlo je, eto –
Baš kakti vu snu…
Crn-bel… crn-bel…

(Crn-bel)

U 27 godina života, Fran Galović, istaknuti hrvatski pjesnik, pripovjedač, književnik i kazališni kritičar – pripadnik drugoga naraštaja hrvatske moderne, ostvario je vrlo raznolik i sadržajno bogat literarni opus.

Fran Galović rodio se 20. srpnja 1887. godine u Peterancu, selu blizu Koprivnice. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, a gimnaziju u Zagrebu, gdje završava i studij slavistike i klasične filologije. Pripadao je mladohrvatskomu, liberalnopravaškomu pokretu pa je zbog sudjelovanja u đačkome štrajku četvrti semestar studirao u Pragu. Godine 1909. dobrovoljno se javlja u vojsku, a 1913. završava studij klasične filologije i postaje namjesni učitelj II. realne gimnazije u Zagrebu, a u travnju 1914. završava studij hrvatskoga jezika. Bogatu književnu i kritičarsku djelatnost započeo je već za vrijeme studija, kada je pokretač i urednik pravaškoga glasila Mlada Hrvatska (1908. – 1909.). Bio je uvršten i u svojevrsnu Wiesnerovu antologiju suvremenoga pjesništva, danas znamenitu Hrvatsku mladu liriku iz 1914. godine.

Fran Galović mobiliziran je početkom Prvoga svjetskog rata. Iako je počeo kao pjesnik štokavskih stihova, najveću umjetničku razinu dosegao je poetskim kajkavskim, nedovršenim ciklusom Z mojih bregov, koji je objavljen posmrtno 1948. godine. Taj poetski ciklus komponiran je kao četiri godišnja doba. Vraćajući se iskonskim izvorima života, i poistovjećujući s rodnim krajem (Podravinom), Galović se predstavio kao autohtoni pjesnik. Njegova je poezija elegična, sva u zloslutnu osjećaju straha, tjeskobe i smrti. Smirenje, premda i prividno, Galović pronalazi u vjerovanju da smrt nije ništa drugo do ponovno stapanje s prirodom, s rodnim krajolikom. Po širini zanimanja i intelektualnoj radoznalosti Galović podsjeća na Ivana Gorana Kovačića, a od starijih hrvatskih književnika na Šenou i Kumičića. Nekoliko posljednjih godina zrelijega književnog stvaranja pokazalo je kako je riječ o piscu u stvaralačkome traženju, koji je za života objavio tek četiri omanje knjige. Poznate su mu antologijske pjesme Crn-bel, Childe Harold, Jesenski veter i dr. Među njegovim proznim djelima ističe se Začarano ogledalo (1913.) i Ispovijed (1914.). U novelama je prikazivao gradske i seoske sredine te vojnički život. Ostavio je nedovršen roman Mrtva domovina. Kao dramski pisac predstavio se dramama Tamara, Grijeh, Mors regni, Pred smrt, Mati i dr.

Svake godine, njemu u čast, održavaju se u Koprivnici Galovićeve jeseni – festival književnosti u novim medijima, jedan od poznatijih simbola grada Koprivnice koji je izrastao u kulturnu manifestaciju prepoznatu širom države.

Fran Galović bio je autor velikih književnih pretenzija, ali i velikih mogućnosti, koje je prekinula tragična smrt. Poginuo je 26. listopada 1914. godine između 10 i 11 sati iz hica strojne puške kod mjesta Radenkovići u Mačvi. Dan prije javio se prijatelju, književniku Milanu Ogrizoviću, dopisnicom:

„Moj dragi, još jednom Te pozdravljam. Jutro je i u 10 sati imamo navaliti. Sunce je, nedjelja i divno, toplo jutro. Čovjek bi čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan. Reci Sanctissimi da se pomoli za upokoj moje duše ako me više ne bude. Ljubi te tvoj Fran.“
(Napomena: Sanctissima je Ogrizovićeva supruga)

Na temelju toga pisma neki zaključuju da je Galović sam potražio smrt. Drugi to opovrgavaju, pozivajući se na neka njegova druga pisma i dopisnice s bojišta. Tako je Galović u jednome prijašnjem pismu napisao Ogrizoviću: „Želio bih ne poginuti samo radi toga da sve ovo iznesem jer je svaki dojam dragocjen.“

Iz pisama koje je Galović s fronta pisao poznanicima i prijateljima vidljivo je da je imao velike planove za svoj budući književni rad.

Fran Galović, veliki književni talent, prerano nas je napustio – njegov je život ugašen u vihoru rata. Tako je to valjda kada čovjek ima planove veće od svojega vremena – prestigne čak i vlastiti život.

Galovićevo mrtvo tijelo dopremljeno je u Zagreb 31. listopada 1914. godine i pokopano na Mirogoju.

Podatak kako je poginuo s točno 27 godina, svrstava ga se u takozvani Klub 27, odnosno skupinu utjecajnih i poznatih ljudi koji su pod nerazjašnjenim okolnostima umrli sa 27 godina, kao što su Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison, Kurt Cobain i dr.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuvaju se njegove bilješke, fragmenti, članci, album crteža, notes, kao i jedan dio vrijedne književne ostavštine.

The post Uz 133. obljetnicu rođenja Frana Galovića appeared first on .