Ispruži ruku i što dotičeš?
reče malo srce velikom srcu.
Ništa, ne dotičem ništa,
ako je ovo sve što ostaje,
reče veliko srce.
Modrine treba, i zelenila,
jarbol i zastava. A ti, što imaš?
reče malo srce velikom srcu.
Samo želju da imam, samo to,
i ruke da podignu zastavu,
reče veliko srce.
Toliko si blizu, ali ja te ne vidim,
reče malo srce velikom srcu.
Stani na moje mjesto, odavde vidim
kako se zatvaraju velika vrata neba
i ruka koja ih zatvara,
reče veliko srce.
Što to u tebi još kuca toliko glasno?
upita malo srce veliko srce.
Ništa, ne kuca ništa,
reče veliko srce.
Žuna udara kljunom o koru drveta.
Moja je kutija za tebe odviše mala,
reče malo srce velikom srcu.
Na dno studene vode lezi i spavaj.
Tamo već leži netko pokriven lišćem.
Uđi u mene budno i zatvori oči,
reče veliko srce malom srcu.
ima još dovoljno mjesta između kamenja.
(Srce)
Čitajući stihove jedne od najljepših ljubavnih pjesama hrvatskoga pjesništva, prisjećamo se Zvonimira Goloba, umjetnika pjesničke riječi, prevoditelja, antologičara, esejista i šansonijera. Njegovo ime nosi književna nagrada koja se dodjeljuje od 2003. godine, kao i Festival neobjavljene ljubavne poezije, koji se održava od 2009. godine. U Krapini se svake godine organizira i Festival hrvatske šansone Zvonimir Golob.
Zvonimir Golob rodio se u Koprivnici 19. veljače 1927. godine. Studirao je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, s kojega je izbačen 1948. godine, zbog druženja s tada osuđivanim Tinom Ujevićem. No, ta ga okolnost nije zaustavila na putu koji mu je talentom očito bio zacrtan. Kao profesionalni književnik i prevoditelj afirmirao se i preko časopisa Krugovi, kojemu je bio jedan od utemeljitelja. Objavio je desetak zbiraka poezije, koje svjedoče o njegovu postupnom poetskom sazrijevanju, ali i smjeni suvremenih tendencija u pjesništvu. Uz Irenu Vrkljan i Mariju Čudinu, predstavnik je nadrealizma u hrvatskome pjesništvu. Zbirka Elegije iz 1963. godine po mnogočem je prijelomna i osobita u njegovu opusu. Objavio ju je približno na polovici svojega životnog vijeka, i ona ga je konačno usmjerila prema ljubavnoj poeziji, koja mu je uskoro postala zaštitnim znakom. Te iste godine s nekoliko kolega utemeljuje i Studio 64, iz kojega će se razviti Zagrebačka škola šansone. Pisanje, ali i skladanje šansona, utjecat će na poetski izraz u njegovim kasnijim zbirkama. Dobru suradnju ostvario je s bardom hrvatske poezije i šansone Arsenom Dedićem, koji je bio izvođač brojnih Golobovih stihova. Jedno je od najvrjedijih svjedočanstava te suradnje album Dedić Golob, snimljen 1977. godine, gdje tekst i glazbu svih pjesama potpisuje naš obljetničar.
Sklonost prema poeziji i pisanoj riječi pokazivao je i u drugim područjima svojega djelovanja. Priredio je antologiju hrvatske ljubavne poezije Gorki med, izbor iz češke i slovačke poezije Milovanja prije sna te leksikon Suvremeni pisci Hrvatske s Alojzom Majetićem. Jedan je od istaknutijih i svakako ponajboljih prevoditelja inozemne poezije na hrvatski jezik.
U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 270 zapisa o njegovim djelima.
Istaknuti hrvatski književnik Zvonimir Golob preminuo je 1. lipnja 1997. godine u Zagrebu.
Jednom je rekao: „Ja sam samo čovjek koji piše o onome što vidi i čuje….moje pjesme su moja duša.“
The post „Ja sam samo čovjek koji piše o onome što vidi i čuje…“ – sjećanje na najvećega hrvatskog pjesnika ljubavi appeared first on .