Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Faust Vrančić sastavio je i 25. kolovoza 1595. godine objavio u Veneciji prvi rječnik hrvatskoga jezika – Rječnik pet najuglednijih europskih jezika (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae (!), & Ungaricae) koji je dostupan u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Vrančić hrvatski jezik smatra jednim od pet najznačajnijih jezika ondašnje Europe. U Dictionariumu se u polaznome  stupcu nalazi latinski (Latine) jezik, a zatim se nižu talijanski (Italice), hrvatski (Dalmatice), njemački (Germanice) i mađarski (Ungarice).

Na naslovnici piše Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmati[c]ae et ungaricae. Cum privilegiis. Venetiis, Apud Nikolaum Morettum, 1595. Zatim dolazi s velikim naslovom posveta s nadnevkom 25. VIII. 1595.: Admodum reverendo viro, D. Alfonso Carrillio autor salutem. U njoj Faust Vrančić svoj petojezični rječnik posvećuje svojemu prijatelju španjolskomu isusovcu Alfonsu Carrillu, koji ga je potaknuo na objavljivanje.

Osim petojezičnoga rječnika, Vrančić u Dictionarium uvrštava i dvostupčani popis hrvatskih riječi koje su prihvatili Mađari, a u završnome poglavlju kršćanskog nauka (Institutio christiana) na pet jezika donosi Deset zapovijedi Božjih, Vjerovanje apostolsko te Oče naš i Zdrava budi Maria.

Faust Vrančić čakavsko narječje naziva dalmatinskim jezikom koje je u ono vrijeme bilo književnim jezikom i njime se u prošlosti govorilo na znatno širem području negoli danas. Rasprostiralo se ne samo po otocima nego i u velikome dijelu dalmatinskoga područja, dopiralo je do Like, porječja Kupe, Slavonije i dijela Bosne, a nekolicina stručnjaka smatra kako se njime govorilo i u Dubrovniku. Ono je Vrančiću kao Šibenčaninu bilo najbliže i on ga je držao najljepšim među trima hrvatskim narječjima. Svoj procvat i vrhunac doživljava u 16. stoljeću. U njem svoju Juditu piše i otac hrvatske književnosti Marko Marulić.

Vrančićevim rječnikom poslužili su se u sastavljanju svojih rječnika Thesaurus Polyglottus i Hieronymus Megiser te hrvatski leksikografi Jakov Mikalja, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec i Ardelio Della Bella.

Uz Vrančićevo dopuštenje češki benediktinac Petr Loderecker 1605. godine u drugome izdanju, koje je također dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, pridodaje još dva jezika, češki (Bohemice) i poljski (Polonice), koji su, kao i njemački stupac, otisnuti goticom.

Treće izdanje Vrančićeva rječnika pod naslovom Dictionarium pentaglottum priredio je i u Bratislavi 1834. objavio mađarski liječnik i leksikograf József Török, četvrto izdanje 1971. godine bibliofilski je pretisak Libera, nakladničke kuće Instituta za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Češki slavist Antonín Měšťan pretisnuo je 1984. Lodereckerovo sedmojezično izdanje, a Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu 1990. objavilo je šesto izdanje, dok je Novi Liber 1992. godine priredio sedmo izdanje, što je zapravo vjeran pretisak prvoga. Godine 2005. Novi Liber pretisnuo je i izdanje iz 1605. godine.

The post Uz 425. obljetnicu objavljivanja prvoga tiskanog rječnika hrvatskog jezika appeared first on .

Nacionalni repozitorij završnih i diplomskih radova (ZIR) započeo je s radom prije pet godina, 21. kolovoza 2015. godine. ZIR je uspostavljen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u suradnji sa Sveučilišnim računskim centrom Sveučilišta u Zagrebu (Srce) radi trajne pohrane i javnoga pristupa svim završnim i diplomskim radovima obranjenima u Republici Hrvatskoj.

Prema odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 94/13), ZIR objedinjuje sadržaj svih repozitorija završnih i diplomskih radova javnih i privatnih visokih učilišta u Republici Hrvatskoj (sveučilišta, fakulteta, veleučilišta i visokih škola). Studenti dostavljaju rad u institucijski repozitorij matičnoga visokog učilišta, a nakon pohrane rad postaje i dijelom ZIR-a.

U ZIR je pohranjeno više od 113 620 digitalnih objekata, od čega je 41,6 posto u otvorenome pristupu, a radove pregledavaju i preuzimaju korisnici iz gotovo svih zemalja svijeta. Dosad su radovi u ZIR-u pregledani više od 3 968 980 puta.

ZIR je kratica za Nacionalni repozitorij završnih i diplomskih radova, a ujedno i naziv brda koje se nalazi u Ličkome polju. Simbolički, povezuje ih zasluženi pogled (zir) prema novim vidicima nakon napornoga rada, odnosno uspona.

The post Peta obljetnica Nacionalnoga repozitorija završnih i diplomskih radova appeared first on .

Čovjek, gdje god bio, nosi svoju ljepotu sa sobom.

(Antun Barac)

Hrvatski književni povjesničar i kritičar Antun Barac rođen je 20. kolovoza 1894. godine u Kamenjaku pokraj Crikvenice. Osnovnu školu završio je u Grižanama, gimnaziju na Sušaku, a na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavensku književnost, njemački i filozofiju. Doktorirao je u Zagrebu 1918. godine monografijom o Vladimiru Nazoru. Kao srednjoškolski profesor radio je u Sušaku i Zagrebu. Od 1930. bio je docent, a od 1938. godine redoviti profesor jugoslavenskih književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

Bio je zatočen u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Školske godine 1945./1946. postao je dekan Filozofskoga fakulteta, a 1950./1951. i rektor zagrebačkoga Sveučilišta. Godine 1947. izabran je za redovitoga člana JAZU. Također je bio i predsjednik Hrvatskoga filološkog društva i direktor Seminara za strane slaviste. Utemeljio je Institut za jezik i Institut za književnost JAZU (1952.) te je bio tajnik Akademijina odjela za suvremenu književnost.

Služio se posebnim nacionalnim mjerilom, smatrajući da svaka manja književnost u većoj mjeri odražava društveni život svojega naroda, negoli velika. Odatle i njegov slogan veličina malenih.

Pisao je za novine i književne časopise, a neke je od njih i uređivao. Prije svega, Antun Barac bio je ipak povjesničar književnosti pa njegove monografije Vladimir Nazor (1918.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, August Šenoa (1926.), Mirko Bogović (1933.), Hrvatska književna kritika (1938.), Vidrić (1940.) i Mažuranić (1945.) tvore temeljni fond hrvatske znanosti o književnosti.

Osim toga, uvijek se bunio protiv uniformiranosti u prikazivanju tzv. malih književnosti, a posebno protiv prenošenja gotovih shema iz povijesti velikih književnosti na povijesti malih književnosti. Rad na povijesti novije hrvatske književnosti smatrao je životnim djelom.

Pisao je i o povezanosti hrvatske i srpske književnosti, a bavio se i komparativnim istraživanjima odnosa hrvatske književnosti prema europskima. Posmrtno su tiskana autobiografsko-dnevnička zapamćenja i feljtoni iz ratna vremena Bijeg od knjige.

Akademik Antun Barac preminuo je 1. studenoga 1955. godine u Zagrebu.

Rukopisi, pisma, bibliografski ispisi, prikupljene vrijedne knjige i raznovrsna dokumentacija koju je tijekom života prikupio akademik Antun Barac od 2014. godine postali su dio fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Rijetki su ljudi koji žive i nakon smrti, a jedan od takvih bez sumnje je i akademik Antun Barac.

(Mate Hraste)

Izvor naslovne fotografije.

The post Uz obljetnicu rođenja Antuna Barca appeared first on .

U sklopu suradnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Sveučilišnoga računskog centra Sveučilišta u Zagrebu (Srce) na razvoju i održavanju Hrvatskoga arhiva weba (HAW) implementirana je podrška za protokol Memento te je HAW postao dio globalne zajednice arhiva weba s podrškom za Memento.

Memento je protokol koji je nastao u sklopu istoimena projekta koji vode Los Alamos National Laboratory i Old Dominion University.

Poznato je da je mreža iznimno dinamičan medij, sadržaj se mijenja iz minute u minutu i prema nekim istraživanjima ponekad nestaje u vrlo kratkome roku te je stoga korisnicima, koji na mreži traže informacije iz prošlosti,  bitno njihovo što jednostavnije i sveobuhvatnije pronalaženje. Memento mreži dodaje vremensku dimenziju s ciljem da korisnici, osim izvornim mrežnim stranicama, jednostavno mogu pristupiti i arhiviranim inačicama mrežnih stranica koje su bile dostupne u nekome trenutku u prošlosti. Pomoću Mementa korisnici do prethodnih inačica mrežnih stranica dolaze preko URL-a i unosom nadnevka za koji ih zanima prethodna inačica mrežne stranice. Pri tome korisnici ne moraju znati koji su arhivi weba dostupni i koji od njih eventualno imaju traženu inačicu mrežne stranice. Ako tražena mrežna stranica postoji u bilo kojem arhivu uključenome u zajednicu Memento, korisnik će dobiti onu arhiviranu stranicu koja je vremenski najbliža traženomu nadnevku.

Memento u ovome trenutku podupire više od 20 arhiva weba u svijetu.

Sve što je potrebno je uključiti dodatak Memento u preglednik (Chrome, Firefox) ili pristupiti portalu Time Travel te započeti putovanje kroz vrijeme na mreži.

The post Hrvatski arhiv weba uključen u Memento appeared first on .

Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi,
smina nje stvore(n)’ja hoću govoriti;
zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost,
ne hti(j) mi kratiti u tom punu milost.

Ti s’ on ki da kripost svakomu dilu nje
i nje kipu lipost s počten’jem čistinje
ti poni sad mene tako jur napravi,
jazik da pomene ča misal pripravi …

(Judita)

Najbolji Marulićevi stihovi i danas zvuče jednako autentično, svježe i uvjerljivo, kao i u vrijeme kada su nastali. Zahvaljujući spjevu Judita, stekao je naziv oca hrvatske književnosti i hrvatskoga Dantea.

Marko Marulić (latinski Marcus Marulus), najvrjedniji hrvatski pisac 15. i 16. st., nacionalni klasik, tvorac prvoga epa na hrvatskome jeziku, klasik kršćanske književnosti te humanist europskoga formata, rodio se u Splitu 18. kolovoza 1450. godine. Potječe iz splitske plemićke obitelji Pečenić (Pecinić, Picinić), a u 15. st. počela se nazivati Marulus ili De Marulis; oblik Marulić nalazi se u posveti Judite. U Splitu je pohađao humanističku školu Tidea Acciarinija, a pretpostavlja se da je nakon toga nastavio školovanje u Italiji. Život je proveo u Splitu, putujući povremeno u Mletke i Rim. Neko je vrijeme boravio u Nečujmu na Šolti. Bio je ovjerovitelj notarskih spisa, sudac i provoditelj oporuka. Zahvaljujući književnomu radu, postao je središnja osoba splitskoga humanističkog kruga.

Marulić je svoja djela pisao na hrvatskome, latinskome i talijanskome jeziku. Bio je pjesnik i prozaik, sastavljao je sažete priručnike i zbornike uputa za praktičan kršćanski život, moralno-teološke i kulturnopovijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme. Prevodio je s latinskoga i talijanskoga na hrvatski te s hrvatskoga i talijanskoga na latinski. Izvori su njegova književnog rada Biblija i povijest starokršćanske književnosti te grčko-rimska klasika. Uz duboku religioznost i trajnu sklonost moralnoj pouci, posjedovao je i tipičnu humanističku širinu interesa (književnost, povijest, politika, arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost spajanja hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije. Živeći na prijelazu između srednjega i novoga vijeka, preuzimao je mnoge srednjovjekovne sadržaje, ali ih je obrađivao u novim oblicima. Vrlo predano i ustrajno pisao je i o suvremenim zbivanjima, ponajprije o turskoj opasnosti i razjedinjenosti kršćana.

Najvrjednije je Marulićevo hrvatsko djelo Judita (Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena) koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Marulić je Juditu dovršio kao pedesetogodišnjak, 22. travnja 1501., a u Mletcima ju je prvi put tiskao Guglielmo da Fontaneto tek 13. kolovoza 1521. godine. Jedan primjerak prvoga izdanja čuva se u fondu Knjižnice Male braće u Dubrovniku, a drugi u knjižnici zadarske obitelji Paravia, koja je danas sastavni dio Znanstvene knjižnice u Zadru.

Marulić je doživio tri izdanja svoje Judite. Prvo je priredio Splićanin Petar Srićić, a drugo zadarski knjižar Jerolim Mirković 30. svibnja 1522., čije izdanje resi devet drvoreza s ratnim prizorima. Deveti drvorez potpisan je slovom M pa se pretpostavljalo da je Marulić sam i izradio te drvoreze. Jedan primjerak Mirkovićeva izdanja Ivan Kukuljević darovao je tadašnjoj Sveučilišnoj knjižnici, a i drugi primjerak, što se danas čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, potječe iz Kukuljevićeve ostavštine. Treće izdanje tiskano je 29. siječnja 1522., za dubrovačkoga knjižara Jacoma di Negrija.

Pjesničkom obradbom pripovijesti o hrabroj starozavjetnoj udovici, Marulić je želio pokazati kako se prijetećoj turskoj sili može odoljeti junaštvom i vjerom u Boga. Iako je vjerno pratio biblijski predložak, ep je uobličio po renesansnim poetičkim pravilima, dok je u versifikaciji slijedio suvremene pjesnike svjetovne tematike (začinjavci). Djelo je posvetio kumu Dujmu Balistriliću. Jezična je podloga splitska čakavština i štokavski leksik te glagoljaška predaja, čime je ovo djelo navijestilo jedinstvo hrvatskoga jezika, a najveća je vrijednost spoznaja da je Marulić u hrvatski jezik prenio europski pjesnički standard.

Judita Marka Marulića, hrvatskoga književnika i jednoga od najpoznatijih europskih humanista, predstavljena je u sklopu predstavljanja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu kao knjižnice mjeseca na portalu Europske knjižnice.

Biblijska poema Suzana, nastala nakon Judite, manjega je opsega (780 stihova) i pjesničke vrijednosti. Ostale pjesme na hrvatskome jeziku uglavnom su nabožne i moralističke (npr. Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, dijaloška pjesma Utiha nesriće). Domoljubna i protuturska crta snažno se očituje u Molitvi suprotiva Turkomi Tužen’ju grada Hjerozolima. Svjetovnoj su poeziji bliske zabavno-poučne Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira i Poklad i Korizma. Dramski tekst (također u stihovima) Prikazan’je historije svetoga Panucija prilagodba je talijanskoga predloška Fea Belcarija.

Hrvatska su prozna djela koja se sa sigurnošću pripisuju Maruliću malobrojna: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirtića i prozni tekstovi u Juditi, dok su Oficij Blažene Dive Marije i Od naslidovan’ja Isukarstova (1500.) Marulićevi prijevodi s latinskoga.

Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-poučne, moralističke i teološke tematike. Po opsegu i svjetskome odjeku na prvome je mjestu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca), što ga je napisao potkraj 15. stoljeća. Kao kršćanski moralist i teološki pisac, u središte pozornosti stavlja čovjeka, koji je prema njegovu viđenju etičko biće. Čovjek svu svoju vrijednost, smisao i određenje prima od Boga, bez kojega bi uzaludno bilo sve i bez kojega ne bi ničega ni bilo. Misao o istočnome grijehu i Kristova spasiteljska uloga temeljna su polazišta Marulićeve etičko-teološke misli i glavna svrha njegova svjetonazora. Građu je Marulić crpio ponajviše iz Svetoga pisma, potom iz života i djelâ crkvenih otaca i naučitelja (Jeronima, Euzebija Cezarejskoga, Grgura Velikoga i dr.). To ćudoredno-poučno djelo napisano je biranim stilom i razdijeljeno je u šest knjiga sa 71 poglavljem, a u svakome od njih razmatra se o jednoj krjeposti. Ta svojevrsna uspješnica 16. st. tiskana je prvi put 1506. u Veneciji. To izdanje čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, a dostupno je u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Djelo je ubrzo postalo vrlo popularno i doživjelo približno 60 izdanja te bilo prevedeno na najbitnije europske jezike.

Evangelistarium (Evanđelistar, 1480. – 1500?, prvo poznato izdanje 1516.), najvrjednije Marulićevo moralno-teološko djelo, rasprava je u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici, utemeljena na obradbi triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi, na što se, po Maruliću, može svesti čitava Biblija. U raspravi De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj, 1518). na temelju starozavjetnih proroka, a usuprot Židovima, dokazuje da je Krist obećani Mesija.

Marulić je napisao i velik broj manjih spisa. Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI pont. max. de calamitatibus occurrentibus et exhortatio ad communem omnium Christianorum unionem et pacem (Poslanica gospodina Marka Marulića Splićanina papi Hadrijanu VI o nesrećama koje nas snalaze i poziv na opće ujedinjenje i mir svih kršćana, 1522.), poziv je za uspostavu sloge katoličkih vladara i zajednički vojni pohod protiv Turaka. Dvije godine nakon njegove smrti obistinilo se sve ono na što je Papu upozoravao: na Mohaču su 1526. turske horde do nogu porazile kršćansku vojsku i uništile Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo. To vrijedno izdanje čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, a u digitaliziranome je izdanju dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Marulić je bio poznat i kao pjesnik na latinskome jeziku. U epu Davidias (Davidijada, 1506. – 1517?, prvo izdanje 1954.), u četrnaest pjevanja s ukupno 6765 heksametara, opjevao je djela židovskoga kralja Davida, u potpunosti se držeći Biblije, ali jezikom, stilom i stihom po uzoru na rimske epske pjesnike (ponajviše Vergilija). Sačuvan je vrijedan broj Marulićevih kraćih latinskih pjesama (elegija, epigrama, poslanica, versificiranih sažetaka svetačkih životopisa, himana i dr.).

Neka djela poznata su nam samo po naslovu, i to Psichiologia de ratione animae humanae, u kojem se prema nekim dokazima prvi put u povijesti koristi riječ psihologija te se Marulić danas smatra njezinim tvorcem.

Marulićevo stvaralaštvo utjecalo je na mnoge hrvatske književnike od 16. do 20. stoljeća (Petar Hektorović, Petar Zoranić, Barne Karnarutić, Juraj Baraković, Jerolim Kavanjin, Rafael Levaković, Tin Ujević, Tonči Petrasov Marović i dr.). Izniman su uspjeh tijekom 16. i 17. st. doživjeli latinski spisi, koji su mu omogućili da postane prvi hrvatski pisac svjetskoga glasa i jedan od najprevođenijih hrvatskih autora. O njegovoj neprolaznoj vrijednosti i prihvaćenosti svjedoče i brojni članci dostupni na portalima Stare hrvatske novine i Stari hrvatski časopisi.

Život i djelo Marka Marulića predstavljeni su i u virtualnoj izložbi Marko Marulić koju je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu izradila u suradnji s udrugom kulturnih radnika, znanstvenika, književnika i ostalih umjetnika Književni krug Split te Centrom za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga Marulianum.

Hrvatski književnik Marko Marulić predstavljen je i u sklopu portala Britanske knjižnice.

Otac hrvatske književnosti ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom književnom stilizacijom, znanjem i vještinom te sposobnošću prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici.

Marko Marulić preminuo je u Splitu 5. siječnja 1524. godine.

The post Uz obljetnicu rođenja oca hrvatske književnosti Marka Marulića appeared first on .

Od ponedjeljka 17. kolovoza 2020. godine Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu ponovno je otvorena prema redovitome radnom vremenu.

The post Započelo redovito radno vrijeme Knjižnice appeared first on .

… U srcu ovoga grada gdje je Bartol Kašić ugledao svjetlost svijeta i gdje je s majčinom poukom primio svjetlo vjere, mi ga želimo istaći kao našu povijesnu, kulturnu i crkvenu vrijednost. I svako pokoljenje ima svojih obveza da cijeni, štuje i ne zaboravlja svoje povijesne vrijednosti. I bila bi velika nepravda zaboraviti te vrijednosti jer sadašnjost, ako je baštinila određeno bogatstvo kulture, onda ga je baštinila iz prošlosti…

(dr. Franjo Kuharić)

Pjesnik, pisac, prevoditelj, jezikoslovac i isusovac Bartol Kašić dao je golem doprinos razvoju hrvatskoga jezika. Razvoj pisma i pismenosti u nekome narodu temeljni je uvjet postojanja, a po početcima pismenosti vrlo se često ispisuje i njegova povijest.

U hrvatskoj povijesti te u povijesti hrvatskoga jezika, odnosno jezikoslovlja, ostat će upamćen, ponajprije, kao autor prve hrvatske gramatike Institutionum linguae Illyricae libri duo (Rim, 1604.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, zbog čega ga se u literaturi često naziva ocem hrvatskoga jezikoslovlja.

Bartholomeus Cassius, kako se potpisivao na svojim knjigama, rođen je 15. kolovoza 1575. godine na otoku Pagu.

Već tijekom školovanja, a osobito kao student, Kašić je bio među prvima u pisanju stihova i proze. Pjesnički je talent iskazao, ponajprije, prepjevom prvih 50 psalama u zbirci Pjesni duhovne. Psalme, koji se sastoje od biblijskih verseta ili pak redaka u slobodnome stihu, Kašić u svojem prepjevu prenosi u savršenijoj pjesničkoj formi dvanaesterca s dvostrukom rimom, rimom poslije 6. i 12. sloga.

U stihovima je Kašić napisao i svoju izvornu tragediju Sv. Venefrida. Riječ je o prvoj tragediji u povijesti hrvatske književnosti koja je napisana i najvjerojatnije izvođena krajem 1627. godine kada i Dubravka Ivana Gundulića.

Bartol Kašić u jezikoslovnome je pogledu iznimno zanimljiv kao prevoditelj crkvenih djela, posebno Biblije. Izdvajamo Bellarminov katekizam Nauk krstjanski (Rim 1617. ili 1622. – 1623.) te ponovljeno izdanje iz 1633. godine koje je sačuvano u Nacionalnoj biblioteci u Parizu s prvotnim pečatom Kraljevske biblioteke. Novi zavjet Biblije preveo je u razdoblju od 1622. do 1625. godine pa ponovno na općenitiji jezik od 1625. do 1631. godine. Cijelu Bibliju preveo je sâm u razdoblju od 1631. do 1636. godine.

Posebno mjesto u njegovu prevoditeljskom opusu zauzima Ritual rimski (Rituale Romanium, 1640.). Ritual rimski plod je Kašićeva zrelog stvaralaštva, nastao nakon njegova misionarskog djelovanja u Dubrovniku, obilazaka kršćana u krajevima pod turskom vlašću, u Slavoniji i Srijemu te nakon njegova posljednjeg boravka u Dubrovniku. Ritual sadrži obrede koji prate kršćanina od rođenja do smrti – po njem se 150 godina krstilo, vjenčavalo, pokapalo, blagoslivljalo, izvodili su se prigodni crkveni obredi, kao i egzorcizmi. Prvo izdanje Rituala rimskoga tiskano je u 2500 primjeraka, a čak šest izdanja doživio je do 1929. godine, prije Rimskoga obrednika koji ga je zamijenio.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu čuvaju se dva rukopisna i deset tiskanih djela Bartola Kašića, dijelom njegovih izvornih radova, dijelom prijevoda. U povodu Godine Bartola Kašića, Dana državnosti i 4. obljetnice otvorenja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice, 1999. godine otvorena je izložba. Na izložbi, uz djela Bartola Kašića, mogle su se razgledati i publikacije o jezikoslovcu, leksikografu, teologu, pjesniku, misionaru i prevoditelju Svetoga pisma na hrvatski jezik – ukupno stotinjak naslova. Izložba je popraćena i katalogom u kojem su objavljeni tekstovi dr. fra Petra Bašića, dr. Darije Gabrić-Bagarić, dr. Vladimira Horvata, dr. Valentina Putanca, akademika Josipa Vončine i dr. sc. Ivana Kosića.

Bartol Kašić preminuo je u Rimu 28. prosinca 1650. godine u Maronitskome zavodu. Zanimljivo je da se nakon svojega odlaska iz Paga, s petnaest godina, nikada nije vratio, iako je vrlo često prolazio pokraj njega. Radilo se o tome da je Kašić bio član jezuitskoga reda, čiji je rad Mletačka Republika branila.

… Tako je u Rimu zaklopio svoje oči čovjek koga treba izvući iz zaborava. Njegov život treba još dobro proučiti. 1 njegovo djelo treba proučiti, mirno, objektivno i pošteno da se uvidi kako je bio dalekovidan, kako je znao slušati i svoje vrijeme i potrebe svoga naroda. I pretekao je svojim mislima i djelima mnoge koji su kasnije iza njega došli, možda 200 godina kasnije, a koji se danas spominju kao zaštitnici i veliki ostvaritelji naše hrvatske kulture, dok je on već davno prije njih zaorao prve i velike brazde…

(dr. Franjo Kuharić)

The post Uz obljetnicu rođenja prvoga hrvatskog jezikoslovca Bartola Kašića appeared first on .

Nagrada za prozno književno djelo „Ksaver Šandor Gjalski“ utemeljena je 1979. godine u čast hrvatskomu književniku Ksaveru Šandoru Gjalskomu i dodjeljuje se radi poticanja književnoga stvaralaštva u Republici Hrvatskoj. Natječaj za dodjelu književne nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ za 2020. godinu raspisali su kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskoga i Društvo hrvatskih književnika.

Književnim djelom koje se natječe za nagradu smatra se roman, zbirka pripovijedaka, priča, novela ili putopis. Za nagradu se natječu književna djela objavljena od 1. rujna 2019. do 1. rujna 2020., a dostavljaju se do 1. rujna 2020. godine u pet primjeraka Prosudbenomu povjerenstvu pri Društvu hrvatskih književnika na sljedeću adresu:

Za nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“
Trg bana Jelačića 7/I
10 000 Zagreb.

Nagrada se dodjeljuje svake godine za najbolje objavljeno prozno književno djelo autora iz Republike Hrvatske.

Nagrada će biti dodijeljena 24. listopada 2020. godine u Zaboku.

Izvor naslovne fotografije.

The post Raspisan natječaj za dodjelu književne nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ za 2020. godinu appeared first on .

Dana 11. kolovoza 2020. godine, u 79. godini života, napustio nas je Tonko Maroević, istaknuti akademik, književnik, povjesničar umjetnosti i publicist te dugogodišnji suradnik Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Akademik Maroević bio je dugogodišnji član Ocjenjivačkog suda koji je na natječaju Hrvatska lijepa knjiga odabirao najljepše oblikovane hrvatske knjiga za međunarodni natječaj Best Book Design from all over the World, koji se održava za vrijeme trajanja Sajma knjiga u Leipzigu, te za izložbu Book Art International, koja se organizira za trajanja Sajma knjiga u Frankfurtu.

Redovito je sudjelovao u predstavljanju grafičkih mapa čiji je nakladnik Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Upravo je završena zadnja grafička mapa Zdenke Pozaić Hrvatska: deset pjesnika u kojoj je predgovor napisao upravo akademik Maroević i bit će predstavljena na jesen u sklopu Mjeseca hrvatske knjige. Pisao je za katalog izložbe Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja upriličene 2009. u povodu 90. obljetnice Grafičke zbirke NSK. Sudjelovao je i u drugim brojnim književno-umjetničkim manifestacijama koje je organizirala Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Tu svakako valja istaknuti 2007. godine održan ciklus tribina Deset (naj)značajnijih hrvatskih knjiga u sklopu kojega je govorio o značaju knjige Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže te suradnju na izložbi Jedan po jedan dohodu vlastela priređenu 2009. uz 80. obljetnicu smrti Iva Vojnovića.

Bio je 2015. i gost dvanaeste iz ciklusa tribina vezanih uz hrvatske iseljenike koje se već dugi niz godina organiziraju u okviru Zbirke inozemne Croatice. Tom je prilikom govorio o svome književnome, prevoditeljskome i književno-kritičarskome radu, svojim vezama s Italijom i Katalonijom, zanimanju za djelo Jorgea Luisa Borgesa te o suradnji s nakladničkom kućom Hefti iz Milana.

Kada ga je novinarka Glorije 2011. u razgovoru pitala Što je bilo ključno da za mjesto prebivališta odaberete Zagreb? njegov odgovor bio je Kad sam kao 11-godišnjak prvi put vidio Sveučilišnu knjižnicu, rekao sam da moram tu živjeti.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu teško će naći suradnika koji će poput njega svojim eruditizmom, elokvencijom te prije svega svojom pristupačnošću i toplinom svemu onome što radi dati jednu nepodnošljivu lakoću postojanja. Bio je užitak raditi s njim i bez njega ništa više neće biti isto.

Podsjećamo, Tonko Maroević rođen je 1941. godine u Splitu, gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1963. komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Godine 1976. doktorirao je temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas.

Bio je asistent na Katedri povijesti srednjega vijeka, lektor hrvatskoga jezika i suradnik za dokumentaciju moderne umjetnosti. Predavao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu te na Sveučilištu u Milanu i Trstu.

Od 1970. pa da umirovljenja radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član HAZU od 2002. godine. Istraživao je suvremenu hrvatsku umjetnost, objavljivao likovne kritike i rasprave, predgovore katalozima, mapama te monografije. Osim likovnom umjetnošću i kritikom, bavio se i književnim radom, prevođenjem te književnom kritikom.

Objavio je nekoliko samostalnih pjesničkih zbiraka – Slijepo oko, Motiv Genoveve, Trag roga ne bez vraga, Četveroručno, Sonetna struka, Black&Light; Versi od prigode i dr. Sastavljač je antologije hrvatskoga pjesništva 1971. – 1995. Uskličnici, autor knjige kritika Klik! – trenutačni snimci hrvatskog pjesništva (1988.-1998.), 1998. te antologije katalonskoga pjesništva Bikova koža (1987.).

Autor je nekoliko likovnih monografija – Nives Kavurić Kurtović, Zlatko Kauzlarić Atač, Vojin Bakić, Antun Zuppa, Vojo Radoičić, Ante Kaštelančić, Zlatko Šimunović i dr.

Za svoj rad dobio je brojne nagrade i priznanja, i to nagradu Sedam sekretara SKOJ-a za likovnu kritiku, nagradu Antun Gustav Matoš za književnost, nagradu Julije Benešić za književnu kritiku, Maslinov vijenac i nagradu Tin Ujević za poeziju kroz koju će zauvijek biti dio nas.

PRIMJERI, 2.

Sjećanje na more podrazumijeva i ono soli i kamenja i pjene, izmakle otoku. Strogih li obrisa, sve to iz sama nehaja. Već tu smo kod pojma. A svuda neki valovi odnoseći se prema žarištu, a bijela, crna jedra povaljena na pijesku. Izgleda da se opremamo. Jer mnogi nose plave štitove, u inim rukama smeđa vretena, sa tronošca se lije bijela riblja krv, a bik se ogledava u natpisu i čitka pučina iza hrama zatvarajući priču. More. Na kraju ga uspravljamo. (T. Maroević)

The post In memoriam Tonko Maroević appeared first on .

… Nije moje, što stekao nisam,
I što pusta podade mi sreća,
Već je moje što sam dohvatio
Trateć svoju od njedara krvcu.
Nije visok tko na visu stoji,
Nit je velik tko se velik rodi,
Već je visok tko u nizu stoji
I visinom nadmaša visine,
A velik je tko se malen rodi,
A kad pane, golem grob mu treba!

 (Javor)

Obljetnica rođenja prava je prigoda da se snažnim stihovima o životnim vrijednostima i prolaznosti života iz pjesme Javor prisjetimo njihova autora, bana pučanina i pjesnika Ivana Mažuranića.

Ivan Mažuranić rodio se u Novome Vinodolskom 11. kolovoza 1814. godine. U rodnome gradu polazio je narodnu (pučku) školu, s njemačkim kao nastavnim jezikom. U gimnaziji, koju je polazio u Rijeci, nastavni je jezik bio latinski. U Rijeci je učio talijanski i mađarski, a naknadno je naučio francuski i engleski. U Zagrebu je studirao i završio pravo. Od 1848. godine vrlo je aktivan u političkome životu. Bio je zastupnik u Hrvatskome saboru, a određeno vrijeme i predsjednik. Godine 1873. postaje prvi hrvatski ban pučanin. Na banskoj dužnosti ostaje do 1880. godine, a nakon toga napušta svaku političku aktivnost i živi povučeno baveći se matematikom i astronomijom. Za vrijeme banovanja provedena je reforma pravosuđa, političke uprave i školstva, a 1874. godine utemeljeno je Sveučilište u Zagrebu, prvo u južnih Slavena.

Ivan Mažuranić smatra se najkreativnijom ličnosti hrvatskoga narodnog preporoda. Od prvih stihova koje piše kao šesnaestogodišnji učenik bio je dug i strm put. Kao jezikoslovac objavio je moderan hrvatski rječnik s Josipom Užarevićem s kojim je sastavio djelo od 40 000 riječi. Kao pjesnik bio je već tada cijenjen, što dokazuje odluka Matice ilirske da za njezino prvo inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva Osmana. U razdoblju od 1835. do 1841. godine bio je suradnik Gajeve Danice. Godine 1846. objavio je svoje najveće i najvrjednije djelo – ep Smrt Smail-age Čengića, koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a čiji se izvorni rukopis čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Tim djelom, u kojem su spretno prevladani klasični i dubrovački utjecaji kao i utjecaj narodne poezije, Mažuranić je stvorio klasičan junački ep.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 2014. godine bila je organizirana izložba pod nazivom Blago Ivana Mažuranića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Hrvatski književnik Ivan Mažuranić preminuo je 4. kolovoza 1890. godine u Zagrebu.

Danas se njegov lik nalazi na novčanici od 100 kuna. Mnoge ulice, trgovi i škole u Hrvatskoj nose njegovo ime, a u zagrebačkome parku Zrinjevac postavljeno mu je i spomen-poprsje.

The post „…Već je visok tko u nizu stoji, i visinom nadmaša visine…“ – u spomen na Ivana Mažuranića appeared first on .

1494 Miseca avgusta dan 7 ovi misal biše početi i svršeni v Senji. Kraljujući tada svitlomu kralju ugarskomu Ladislavu. I sideći tada na prestolje apustolskom svetomu otcu Aleksandru papi Šestomu. A biše štampani s dopušćenjem i volju gospodina biskupa. od domona Blaža Baromića i domina Salvestra Bedričića i žakna Gašpara Turčića Bog nas spasi amen.

(Iz kolofona Senjskoga glagoljskog misala)

Citat iz kolofona svjedoči kako je 7. kolovoza 1494. godine tiskano prvo i najvrjednije djelo Senjske tiskare – Senjski glagoljski misal koje je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i portala Glagoljica.hr. Misal je knjiga u kojoj su sakupljeni svi tekstovi koji se govore ili pjevaju tijekom mise cijele liturgijske godine. Jezik je misala hrvatsko-crkvenoslavenski. Sačuvana su tri primjerka Misala, sva tri tiskana na papiru. Najpotpuniji primjerak čuva se u Budimpešti.

Približno pedeset godina nakon izuma tiskarskoga stroja, u Senju se pojavila skupina ljudi koja je shvatila vrijednost toga izuma. Među njima bio je i Blaž Baromić, jedna od najistaknutijih osoba hrvatske kulturne povijesti. On je 1493. godine u Veneciji tiskao brevijar koji nosi njegovo ime. Nakon tiskanja brevijara Baromić se vratio u Senj te već sljedeće godine nabavio sve potrebne strojeve za tiskaru.

Misal je tiskan na 216 listova, dvobojno i dvostupačno. Svaki stupac ima 37 redaka. Sadrži kalendar, vlastite mise liturgijskih doba, red mise, čin mise, zavjetne i mrtvačke mise, zajedničke svetačke mise, vlastite svetačke mise i obredne tekstove, a završava kolofonom.

Misal je prvo djelo tiskare koju je utemeljio Blaž Baromić. Djelo je to koje se slobodno može usporediti sa svim najuspješnijim i najljepšim europskim prvotiscima. Blaž Baromić izučio je zanat u Veneciji, tiskajući pravu ljepoticu među prvotiscima.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se faksimilni pretisak Misala iz 1494. godine.

The post Uz 526. obljetnicu tiskanja Senjskoga glagoljskog misala appeared first on .

U srijedu 5. kolovoza 2020. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu bit će zatvorena.

U četvrtak 6. kolovoza 2020. Knjižnica će biti otvorena prema ljetnome radnom vremenu.

The post Radno vrijeme Knjižnice 5. kolovoza 2020. appeared first on .

Bojim se čovjeka jedne knjige.

The post Citat 3. kolovoza 2020. appeared first on .

… Zajc je rijedak primjer rodjenog, bogodanog umjetnika, koji je vlastito oduševljenje na ovu najsubtilniju umjetnost umio uliti cijeloj svojoj savremenosti. Zajc znači jednu epohu naše muzike – i ovo neka bude tema, koju na današnji spomen dan hoćemo da razmislimo i objasnimo. (…) U najranijoj mladosti Zajc je čudo od djeteta – glazbeni njegov talenat razvijen je u najnježnijoj djetinjoj dobi tako, da Zajc poput Mozarta sa pet godina već istupa gudeći i glasovirajući na javnim priredbama, a sa deset godina sklada već lake melodije, kojih se je i u starosti sjećao. Djetinji zanos za glazbu pratio ga je do konca života – po tjelesnom ustroju nejak, po temperamentu gotovo ženski nježan, Zajc je svu svoju energiju sjedinio u neumoran, upravo divovski neumoran glazbeni rad…

(Sveta Cecilija, 1. siječnja 1925.)

Čitajući odlomak iz članka Milutina Nehajeva objavljenoga u časopisu Sveta Cecilija, prisjećamo se velikoga skladatelja, dirigenta i glazbenoga pedagoga Ivana pl. Zajca.
Rijetka je pojava u novijoj kulturnoj povijesti da jedan umjetnik ovlada tijekom puna četiri desetljeća glazbom jednoga naroda, kao što je bio slučaj sa skladateljem Ivanom pl. Zajcom, po kojem je razdoblje hrvatske glazbe od 1870. do 1916. godine prozvano njegovim imenom.

Ivan pl. Zajc rođen je u Rijeci 3. kolovoza 1832. godine. Školovao se u Milanu, gdje je na Konzervatoriju studirao od 1850. do 1855. godine. Povratkom u Rijeku prihvatio je mjesto dirigenta i koncertnoga majstora Gradskoga kazališnog orkestra, a poučavao je i gudačke instrumente u Filharmoničkome društvu. Godine 1862. odlazi u Beč, gdje se uspješno bavi pisanjem opereta.
Već od prve operete Momci na brod (Mannschaft am Bord) Zajc je imao velik uspjeh kod publike, što su sljedeće operete samo potvrdile. No, u Beču je napisao i svoje prve skladbe na hrvatski tekst, među kojima treba istaknuti rodoljubnu pjesmu U boj (1866.) koju će poslije uvrstiti u operu Nikola Šubić Zrinjski. Godine 1870. Zajc je došao u Zagreb, gdje je postao ravnatelj i dirigent prve stalne hrvatske opere te ravnatelj glazbene škole Glazbenoga zavoda. Operu je vodio do 1889. godine, odnosno do njezina prvog ukidanja, a školu do umirovljenja. U Operi je proveo temeljitu reorganizaciju i znatno pridonio osposobljavanju izvođačkoga ansambla koji je pod Zajčevim vodstvom u 19 godina izveo približno 50 opera te desetak opereta. Zajc nije samo utemeljitelj hrvatske opere kao umjetničke ustanove već je opernu umjetnost u Hrvatskoj obogatio i u stvaralačkome smislu jer je do njegova dolaska u Zagreb bila izvedena samo jedna hrvatska opera Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskoga. Zajčev skladateljski opus vrlo je bogat, a njegova rukopisna ostavština broji više od tisuću jedinica građe.

Hrvatski skladatelj Ivan pl. Zajc preminuo je u Zagrebu 16. prosinca 1914. godine.

U razvoju hrvatske glazbe Zajc je imao bitnu ulogu. Djelujući tijekom dugoga razdoblja kao organizator, dirigent, pedagog i skladatelj, započeo je i uspješno vodio borbu protiv diletantizma, a za ozbiljnost glazbenoga stvaralaštva i izvodilaštva.

Zajc je za sobom ostavio približno 1200 raznovrsnih djela za orkestar, komorne sastave, klavir, a najveća je vrijednost njegova rada u tome što je potaknuo daljnji razvoj hrvatske glazbe u doba habsburškoga apsolutizma. Digitalizirani notni zapisi njegovih najpoznatijih skladbi Večernja pjesma, Lastavicam, Djevojka i ruža dostupni su u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a njegova bogata ostavština čuva se u Zbirci muzikalija i audiomaterijala Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu 2014. godine priredila je prigodnu izložbu posvećenu Ivanu pl. Zajcu, kojom je obilježena 100. obljetnica smrti velikana hrvatske glazbene kulture.

Na stranici Zvuci prošlosti dostupan je zvučni zapis njegove Romance Zrinskog iz opere Nikola Šubić Zrinski.

The post Sjećanje na hrvatskoga skladatelja Ivana pl. Zajca appeared first on .

U povodu 25. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu organizira prigodnu izložbu knjiga iz fonda Zbirke knjižnične građe o Domovinskom ratu čijim se sadržajem stavlja poseban naglasak na braniteljske postrojbe koje su sudjelovale u ovoj povijesnoj operaciji.

Operacija Oluja trajala je od 5. do 7. kolovoza 1995. godine te zajedno s operacijom Bljesak predstavlja ključnu vojno-redarstvenu akciju kojom je okončan Domovinski rat. Pripadnici Hrvatske vojske i policije ovom operacijom oslobodili su 18,4% ukupne površine Republike Hrvatske te vratili u njezin ustavno-pravni poredak okupirana područja Dalmacije, Like, Korduna i Banovine.

U ovoj značajnoj operaciji je sudjelovalo sveukupno 130 000 vojnika – pripadnici pet gardijskih brigada, gardijski zdrug, samostalne gardijske bojne, 23 domobranske pukovnije, 15 pričuvnih i dvije ročne brigade, tri brigade protuzračne obrane, četiri središnjice za elektronsko djelovanje, dio topničko-raketne brigade, dio protuoklopne topničko-raketne brigade, dio inženjerijske brigade, pukovnija veze, cijelo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, dio Hrvatske ratne mornarice i 3100 pripadnika Specijalnih postrojbi Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Dan oslobođenja Knina, 5. kolovoza, u Hrvatskoj se obilježava kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a od 2008. godine i kao Dan hrvatskih branitelja.

Izložba je postavljena u prostorima Zbirke knjižnične građe o Domovinskom ratu, na 1. katu Knjižnice, i bit će otvorena za posjetitelje od 3. do 31. kolovoza 2020. godine – do 14. kolovoza prema ljetnom radnom vremenu, a od 17. kolovoza prema redovitom radnom vremenu Knjižnice.

The post Izložba Zbirke knjižnične građe o Domovinskom ratu NSK u povodu 25. obljetnice vojno-redarstvene akcije „Oluja“ appeared first on .

Fond Zbirke muzikalija i audiomaterijala NSK prinovljen je vrijednom darom autografa hrvatskog skladatelja, violista, violinista i pedagoga Miroslava Miletića (1925. – 2018.).

Miroslav Miletić diplomirao je violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1953.), a kompoziciju je učio u Zagrebu (B. Sakač), Pragu i Hilversumu. Predavao je na Glazbenoj školi Pavla Markovca, a 1960. osnovao kvartet Pro arte, u kojem je svirao violu.

Praizvedbom njegova Koncerta za violu i orkestar 1958. u Hilversumu postigao je zapažen međunarodni skladateljski uspjeh.

Iako je najznačajniji uspjeh i najveći opus ostvario u komornoj glazbi, njegov je rad obuhvatio i orkestralna, koncertna (7 koncerata) i solistička djela (osobito za violu), zatim balete, glazbeno-scenska djela te glazbu za televiziju i film.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: pripala mu je Nagrada fondacije „Gaudeamus“ (1959.), Zlatni lav u Veneciji za filmsku glazbu (1960.), dobio je dvije zlatne medalje u Vercelliju (1966.), dvije nagrade Jugoslavenske radiotelevizije, Zlatno sunce grada Dubrovnika (1999.), Vjesnikovu nagradu „Josip Štolcer Slavenski“ (2002.), Nagradu grada Siska za životno djelo i značajan doprinos ugledu grada Siska (2007.) te Diskografsku nagradu „Porin“ za životno djelo (2009.).

U Sisku je 2000. godine u njegovu čast utemeljena godišnja manifestacija „Dani glazbe Miroslava Miletića“.

Ostavštinu je Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu darovala njegova kći, gospođa Jasmina Balogh.

The post Vrijedna donacija autografa Miroslava Miletića Zbirci muzikalija i audiomaterijala appeared first on .

… Šezdesetih godina Picelj je bio ona okosnica koja je, zajedno s prijateljima iz EXAT-a, činila hrvatsku umjetnost druge polovice stoljeća integralnim dijelom europske umjetnosti. Njegova mjera originalnosti i vitalnosti služi svima nama na ponos.

(Zvonko Maković)

Hrvatski slikar i grafički dizajner Ivan Picelj rođen je 28. srpnja 1924. godine u Okučanima. Nakon studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu bavio se uređenjem i opremanjem štandova na Zagrebačkome velesajmu u Savskoj, što je bitno utjecalo na njegov daljni rad. Odabrao je tada modernu tendenciju spoja umjetnosti i industrije, a to je i ostala misao vodilja njegova djelovanja.

Bio je jedan od utemeljitelja skupine umjetnika i arhitekata EXAT-51 i Studija za industrijsko oblikovanje (SIO). Picelj je organizirao prvu izložbu industrijskoga dizajna u Zagrebu. Razvio je svojevrstan, apersonalni smjer geometrijske apstrakcije u hrvatskome slikarstvu. Njegovo stvaralaštvo ima svoje ishodište u općim načelima konstruktivizma. Bio je uključen u nastanak i širenje međunarodnoga pokreta Nove tendencije, u sklopu kojega je stvorio niz programiranih djela, istražujući vizualnu percepciju, matematičke ritmove i pomake čestica.

Od 1957. godine izlagao je i skulpture, reljefe u drvu i objekte u metalu. Svojim grafičkim dizajnom, plakatima i opremom knjiga, sredinom šezdesetih godina razvijao je vizualnu kulturu grafičkoga oblikovanja. Uređivao je paviljone izložaba u zemlji i inozemstvu.

Svoju prvu samostalnu izložbu organizirao je 1952. godine i od tada je sudjelovao u brojnim samostalnim i skupnim izložbama širom svijeta. Surađivao je s galerijom Denis Rene u Parizu. Za svoje radove bio je višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu.

Ivan Picelj preminuo je 22. veljače 2011. godine u Zagrebu.

U fondu Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se šesnaest grafika, tri mape te mnogi plakati Ivana Picelja, a dio te vrijedne građe predstavljen je u katalogu izložbe Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja, koja je bila organizirana 2009. godine u povodu 90. obljetnice Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Umjetnička djela istaknutoga hrvatskog slikara, dizajnera i grafičara Ivana Picelja bila su izložena od rujna 2016. godine u privatnoj galeriji Cortesi u Luganu, švicarskome Monte Carlu. Vlasnik galerije, poznati kolekcionar Stefano Cortesi ugostio je u svibnju iste godine u svojoj galeriji u Londonu istoimenu izložbu pod nazivom Konkretna utopija: Ivan Picelj i Nove tendencije 1961 – 1973.

Bio je jedna od najvažnijih figura umjetnosti 20. stoljeća u nas, kvaliteta i vrijednost.

(Miroslav Gašparović)

Autor naslovne fotografije Keiichi Tahara.

The post U spomen na Ivana Picelja appeared first on .

Hrvatsko čitateljsko društvo i ove godine organizira fotografski natječaj s ciljem isticanja zabavne strane čitanja i pismenosti, njihove važnosti i pozitivnog utjecaja na čovjeka i društvo. Natječaj „Smiješak… čitajte!“ otvoren je i traje do 25. kolovoza, a pobjednički radovi bit će objavljeni 7. rujna 2020., uoči Međunarodnog dana pismenosti, na mrežnoj stranici Društva. Nagrade će se dodijeliti na stručnom skupu „Pismenost i kultura čitanja u doba promjene“, koji Hrvatsko čitateljsko društvo organizira 8. rujna Velikoj dvorani Školske knjige u Zagrebu.

Pojedinosti o Natječaju.

The post 15. fotografski natječaj „Smiješak… čitajte!“ appeared first on .

Ljubitelji literature nedavno su dobili novu referentnu točku kada su u pitanju knjige i čitanost. I to provjerenu, iz „kuhinje“ dobro nam znanog portala Moderna vremena, koji već desetljećima stručno i predano prati sve ono što je važno, a u dosluhu s knjigom. Njihov projekt „Top lista knjiga“ objedinjuje mjesečne izvještaje koje Moderna vremena prikupljaju iz reprezentativnog uzorka od tridesetak knjižara u Hrvatskoj, a temelji se na većem broju generiranih ljestvica segmentiranih po različitim tematskim ili žanrovskim kriterijima. Najprodavanije naslove tako je moguće pregledavati kroz pojedinačne ljestvice iz područja: publicistika / strana književnost / hrvatska književnost / knjige za djecu i mlade / slikovnice / društvo, politika, povijest / biografije i memoari / popularna znanost i tehnologija / putopisi i putovanja / hrana i kuharice i dr. Zahvaljujući ovoj listi, čitalačka publika ima priliku informirati se i o novitetima na tržištu, što Top listu knjiga čini dodatnim alatom u poticaju na čitanje, kao i na prodaju aktualnih izdanja.

Portal Moderna vremena ljestvicu najprodavanijih knjiga objavljivat će u mjesečnom ritmu, a za svaku knjigu moći će se pratiti i trend njezine prodaje kroz vremensko razdoblje otkad je lista formirana. Zahvaljujući tom što Moderna vremena donose cjelovite informacije o naslovima, zainteresirani čitatelji moći će se, slijedeći poveznicu, detaljno informirati o najprodavanijim knjigama u nas.

Top lista najprodavanijih knjiga bit će, bez sumnje, izvrstan orijentir svima koji su u potrazi za dobrim štivom ili pak vole pratiti čitalačke trendove.

The post Moderna vremena pokrenula projekt „Top lista knjiga“ appeared first on .

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu od 22. srpnja 2020. godine u sklopu ljetnoga radnog vremena otvorena je za korisnike srijedom od 12 do 19 sati. Ostale radne dane, od ponedjeljka do petka, bit će otvorena od 8 do 15 sati.

Subotom će Knjižnica biti zatvorena.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu bit će zatvorena u srijedu 5. kolovoza i u subotu 15. kolovoza 2020. godine.

Ljetno radno vrijeme traje do 14. kolovoza 2020. godine. Od 17. kolovoza 2020. godine Knjižnica će biti otvorena prema redovitome radnom vremenu.

The post Izmjene u ljetnome radnom vremenu Knjižnice appeared first on .