Zbogom, kućo bijela,
pravilna kocko na moru.
Galeb te spaja s modrinom,
a bor ti kruni krov.
Zbogom, kućo bijela,
s vijencem od dunja na tavanu
i žitom u podrumu.
Mala tvrđavo sreće,
mir s tobom!
Zora je zračila tvoje sobe
a zvijezde se rojile noću
u krčagu vode na stolu.
U tebe su ulazili prosci
sa zastavom i jabukom.
Iz tebe su izlazili mrtvi djedovi
nošeni s glavom prema moru.
Podne rasipa iskre dragulja.
Modri bljesak.
Evo, sunčan trak pada
u sobu, kroz kapke,
i traži bosa dječaka,
što se skutrio u kutu.
(Zbogom, kućo bijela)
U namjeri da oživimo sjećanja na zaboravljene hrvatske pjesnike, prisjećamo se istaknutoga hrvatskog pjesnika Viktora Vide.
Veliki broj hrvatskih pjesnika bio je prisiljen napustiti svoju domovinu i živjeti u tuđem svijetu, odvojen od zemlje i jezika kojemu pripadaju. Tu svakako ubrajamo i Viktora Vidu.
Jedan od najistaknutijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća Viktor Vida rođen je 2. listopada 1913. godine u starodrevnome hrvatskom gradu Kotoru. Tu je polazio pučku školu i gimnaziju – od sedmoga razreda u Podgorici. Godine 1933. upisuje na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Diplomirao je u listopadu 1937. godine. Sljedeće je godine dobio i iskoristio jednogodišnju stipendiju za dodatni studij talijanskoga jezika i književnosti u Rimu. Nakon povratka u Zagreb 1939. godine dobio je mjesto knjižničara u Talijanskome institutu. Godine 1941. predavao je u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu te je bio dodijeljen romanskomu seminaru na Filozofskome fakultetu. U travnju 1942. vraćen je na službu u gimnaziju, no već u lipnju Vida odlazi u Italiju, najprije u Veneciju, a onda je od travnja 1943. godine u Rimu radio kao prevoditelj i član uredništva u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Rad Agencije bio je krajem rujna 1943. godine obustavljen pa je tako i Vida ostao bez namještenja. Životari kojekako, dok nije u rujnu 1946. godine dobio činovničko namještenje u Ponificia Commissione Assistenza u Rimu. Za svojega boravka u Rimu, Vida je često zalazio u poznatu bohemsku kavanu Greco, gdje su se sastajali rimski umjetnici, pa je on među svoje dobre znance ubrajao mnoge talijanske književnike i slaviste. S ugodnošću se sjećao svojih rimskih susreta s hrvatskim umjetnicima Meštrovićem i Kljakovićem te publicistom Radicom. Godine 1948. odlazi sa svojom malom obitelji – suprugom Mirom i sinom Klaudijem u Buenos Aires. U Argentini je okusio svu gorčinu emigrantskoga života, dok se nije, na kraju, u ožujku 1950. godine smirio kao skromni državni činovnik. U franjevačkome mjesečniku Glas sv. Antuna tada je objavio većinu svojih pjesama, feljtona, književnih osvrta i eseja. U drugoj polovici pedesetih godina intenzivnije surađuje u Hrvatskoj reviji. U posljednjem desetljeću svojega života objavio je dvije zbirke pjesama Svemir osobe i Sužanj vremena, a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. godine u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. Posmrtno su objavljene još dvije zbirke pjesama Otrovane lokve i Otključana škrinjica.
Pjesničko djelo Viktora Vide, iako homogeno, dijeli se na dva dijela: poetske početke (tridesetak pjesama ispjevanih u Hrvatskoj do 1942. godine i njegova odlaska u emigraciju) i na mnogo veći i zreliji opus objavljen uglavnom u Argentini.
Viktor Vida bio je pjesnik introvertirane lirike, ispovjedne poetske proze i tragičnoga osjećaja života. Njegov je stil istodobno svečan i jednostavan – bremenit smislom, ali sadržajan i formalno savršen. Svojim stihovima objedinjuje sve četiri duhovne paradigme ljudske duše: umjetnost, religiju, filozofiju i prirodu. Podjednako je i pjesnik i klasik modernih nadahnuća. Bio je prisiljen, kao i mnoštvo hrvatskih pjesnika, najveći dio svojega života i stvaralaštva proživjeti u progonstvu, najprije u Italiji, zatim u Argentini.
U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 100 zapisa o njegovim djelima.
Hrvatski pjesnik Viktor Vida počinio je samoubojstvo 25. rujna 1960. godine u Buenos Airesu.
U prokislo jesensko jutro, u nedjelju 25. rujna 1960., u 9.15, krenuo je pjesnik u susret Smrti, s kojom se suočio pod užasnom krinkom zasopljene, užarene lokomotive, i golemo svijetlo oko zauvijek je ugasilo mudre oči vidovnjaka divnih pjesničkih svjetova, i bila je po svijetlim tračnicama prolivena nesmirena krv jednog nesretnog hrvatskog boema, daleko od dragog zavičaja… Okrutno je bio pogažen još jedan ispaćeni hrvatski život… U dalekom Buenos Airesu.
(Vinko Nikolić)
The post „Zbogom, kućo bijela…“ – uz 61. obljetnicu smrti Viktora Vide appeared first on .