Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu omogućila je ukrajinskim izbjeglicama starijima od 16 godina besplatan upis u Knjižnicu i produženje članstva.

Time izražava solidarnost s Ukrajinom i ukrajinskim narodom te se pridružila naporima cijele knjižničarske zajednice da pruži potporu potrebitim izbjeglim Ukrajincima. Status se dokazuje relevantnim dokumentom, a obveze prema NSK za članove između 16 i 18 godina starosti preuzimaju njihovi roditelji ili skrbnici.

The post NSK omogućila besplatan upis izbjeglicama iz Ukrajine appeared first on .

U zadnje vrijeme raste svijest javnosti o klimatskim promjenama i potrebi da se one spriječe ili barem što više ublaže. Službena nacionalna i lokalna tijela kao i međunarodne organizacije vrlo su aktivne u objavljivanju službenih publikacija o strategijama, planovima i programima koji se odnose na tu tematiku. Jedna je od najpoznatijih UN Agenda 2030 koja donosi 17 ciljeva održiva razvoja, od kojih se trinaesti odnosi samo na klimatske akcije. Knjižnice u svojem djelovanju također trebaju raditi na promidžbi ove i sličnih službenih publikacija kao i mrežnih stranica povezanih s klimatskim sadržajima. U povodu Svjetskoga meteorološkog dana koji se obilježava 23. ožujka, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu suradnjom svojih odsjeka, Hrvatskoga arhiva weba i Odjela korisničke službe sa Zbirkom službenih publikacija i Europskim dokumentacijskim centrom, izradila je tematsku zbirku pod nazivom Klimatske promjene.

Zbirka Klimatske promjene sadrži pomno odabran, okupljen i trajno dostupan raznolik izbor mrežnoga sadržaja o toj temi. Sadržaj se odnosi na mrežne stranice, dijelove mrežnih stranica, meteorološki specijalizirane portale kao i pregled aktualnih klimatskih projekata i programa. Uz to, pohranjene su i publikacije službenih državnih i lokalnih tijela u PDF obliku koje se odnose na prijedloge, nacrte i programe očuvanja okoliša s naglaskom na klimatske promjene. Informativni portali također su bitan izvor najnovijih hrvatskih i svjetskih klimatoloških vijesti, pa su tako pohranjeni i njihovi dijelovi povezani s ključnim riječima poput globalnoga zagrijavanja, fosilnih goriva, stakleničkih plinova i dr.

U Zbirci su prikupljena 133 URL-a veličine od 99 GB, a dostupna je na Hrvatskome arhivu weba. Ovo je već treća zbirka nastala u suradnji Hrvatskoga arhiva weba i Odjela korisničke službe. S obzirom na važnost sadržaja te bitnost njegova očuvanja i trajne pohrane, u planu je i daljnja suradnja ovih odjela radi okupljanja tematskih zbirki čiji će sadržaj moći koristiti svi zainteresirani istraživači, znanstvenici i ostali korisnici.

The post Tematska zbirka „Klimatske promjene“ na Hrvatskome arhivu weba appeared first on .

U nakladi Hrvatske sveučilišne naklade objavljen je Rječnik hrvatskoga knjižničarskog nazivlja.

Prof. dr. sc. Senada Dizdar u svojoj recenziji navodi kako je vrijednosno najvažniji dio Rječnika sadržajna i pojmovna rječnička struktura i analiza pojmova koja ne donosi samo značenje pojedinih naziva iz područja bibliotekarstva, već široko obuhvaća pojmovno područje informacijskih znanosti, povijesti knjige i tipografije, te podupire epistemologiju, odnosno teoriju znanja, jer predstavlja relevantan okvir za razumijevanje i spoznavanje fenomena i njihovih odnosa u području informacijskih i komunikacijskih znanosti.

Autori su Rječnika dr. sc. Sanja Brbora, Rajka Gjurković-Govorčin, viša knjižničarka, prof. dr. sc. Aleksandra Horvat, mr. sc. Jelica Leščić, dr. sc. Maja Lončar, dr. sc. Dijana Machala, dr. sc. Marina Mihalić, dr. sc. Bruno Nahod, dr. sc. Breza Šalamon-Cindori, dr. sc. Maja Živko i prof. dr. sc. Daniela Živković, a urednice su prof. dr. sc. Daniela Živković i prof. dr. sc. Aleksandra Horvat.

The post Rječnik hrvatskoga knjižničarskog nazivlja appeared first on .

„Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: „Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini.”

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao i prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.

Jer sam je u noćima, poput ove, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.“

(Pablo Neruda – „Ove noći mogu napisati najtužnije stihove“)

Pisanjem poezije mnogi su pjesnici izražavali svoje osjećaje i misli… Svi znamo kako pjesma u nama budi posebne osjećaje i teško je nekada ne zaljubiti se u neke stihove. Zato danas uzmimo olovku u ruke, iskažimo svoje osjećaje stihovima i pronađimo pjesnika koji se negdje duboko skriva u nama…

Svjetski dan poezije (engl. World Poetry Day) UNESCO je proglasio 21. ožujka 1999. godine radi promicanja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta. Istaknuto je kako treba dati priznanje i poticaj nacionalnim, regionalnim i internacionalnim pjesničkim nastojanjima.

Prema podatcima koje posjeduje Nacionalni odbor za proslavu Dana poezije koji je od 1990-ih smješten na Floridi (SAD), Svjetski dan poezije slavio se još od 1505. godine. Uglavnom se obilježavao u listopadu, najčešće 15. listopada, na rođendan velikoga rimskog pjesnika Vergilija. Sve do UNESCO-ova službenog proglašenja, praznik je naizmjenično slavljen u listopadu i studenome. Ta tradicija obilježavanja održala se do danas u mnogim zemljama.

Osim što se na današnji dan slavi Svjetski dan poezije i prvi dan proljeća, on je bitan i zato što se 21. ožujka 1913. godine u Gorskome kotaru rodio hrvatski pjesnik, esejist, pripovjedač i kritičar Ivan Goran Kovačić.

Poezija je ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi. Poezija, to je stvarnije i korisnije ime života.

(Jacques Prévert)

Izvor naslovne fotografije: https://pixabay.com.

The post „Ove noći mogu napisati najtužnije stihove…“ – u povodu Svjetskoga dana poezije appeared first on .

O njemu, da! O čarobnome vrelu,
Što davno ključa iz šikare naše
I snagu svoju razmaho je cijelu
Kada ga stijenje i glib zatrpaše!

On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,
Kroz zlato njiva, zelenilo paše;
Na vatru nalik lije svjetlost vrelu
U sve nam sude, čuture i čaše.

Ne znamo da l’ smo gradili mi njega,
Il on je nama svoju dušu dao. –
A sada, nov kad mulj i suša prijeti.

U ovom lomu i gaženju svega
Još nikad Hrvat nije bolje znao
Da mu je s njime živjet i umrijeti.

(Vladimir Nazor – O jeziku)

Svake godine 21. veljače podsjetimo se na važnost jezika koji zovemo materinskim. Riječ je o jeziku kojim bismo trebali moći izraziti najširi raspon vlastitih misli, najnježnije nijanse svojih emocija i sl. Materinskim jezikom služimo se najbolje i najpreciznije jer je u nas usađen od naših početaka.

Svjestan njegove važnosti, UNESCO je 1999. godine donio odluku o proglašenju 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika, želeći nas podsjetiti na obvezu očuvanja vlastitoga jezika, ali i jezične raznolikosti na sveopćoj razini. Izumiranje koje prijeti brojnim jezicima širom svijeta prijetnja je i svijetu u cjelini, zbog bogatstva koje se tako gubi u nepovrat. Danas na svijetu postoji više od 7000 živućih jezika, a prema istraživanjima UNICEF-a polovici od tih jezika prijeti izumiranje.

Važnost toga Dana potvrđena je 2001. aklamacijom na 31. Glavnoj skupštini UNESCO-a. Tada je usvojena Deklaracija o kulturnoj različitosti, gdje u 5. članku piše: … svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskom jeziku… Od tada se svake godine slavi u svijetu Međunarodni dan materinskoga jezika kao jedan od zajedničkih simbola ravnopravnosti svih naroda.

Od 2015. godine kampanja kojom se promiče materinski jezik provodi se i na internetu tijekom veljače. Svrha je kampanje uključivanje šire zajednice u promicanje materinskoga jezika i širenje poruke o važnosti očuvanja jezika i kulture svakoga naroda.

Jezik je najveći dar koji čovjek ima, on potvrđuje ljudski identitet, a u njem je sadržana prošlost i budućnost. Koliko god je jezik povezan s ljudskom prošlošću, on je povezan i sa sadašnjošću i budućnošću. Moramo se brinuti o materinskome jeziku i sačuvati ga jer odlaskom posljednjega govornika nekoga jezika nestaje i jezik.

Ići stazama jezične kulture nije teško.
Dovoljno je samo krenuti prema njezinu vrhuncu i svaki dan načiniti bar jedan korak u osvajanju neizmjernih izražajnih mogućnosti hrvatskoga jezika.

(Stjepan Babić)

The post „Još nikad Hrvat nije bolje znao da mu je s njime živjet i umrijeti!“ – u povodu Međunarodnoga dana materinskoga jezika appeared first on .

…Ljub’ si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiraj za njega!
Po njemu si sve što jesi:
Svoje tijelo, udo svijeta,
Bus posebnog svoga cvijeta
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka.
U pošasti, sjena puka,
Ubuduće niti sjena!

(Rodu o jeziku)

Hrvatski jezik, rodoljublje, vjera i uspjesi nadahnjivali su pjesnika Petra Preradovića. Daleko od rodnoga kraja, od onih kojima se uvijek vraćao, pjesnik je sve više sazrijevao i u njem je rasla ljubav prema jeziku kojem se sve više vraćao i koji ga je snažio. Pjesmom je slavio ljepotu jezika jer je upravo u jeziku vidio i budućnost naroda iz kojega je ponikao…

Petar Preradović, najplodniji i najomiljeniji pjesnik ilirskoga preporodnog doba, rodio se 19. ožujka 1818. godine u Grabrovnici, u đurđevačkoj krajiškoj pukovniji. Zbog rane očeve smrti Preradović je bio prisiljen opredijeliti se za vojničku službu. Školovao se u Vojničkome zavodu u Bjelovaru i Bečkome Novom Mjestu. Službovao je u više mjesta širom Italije i Hrvatske te je postupno napredovao.

Školujući se i službujući u vojsci izvan domovine, u jednome je životnom razdoblju Preradović gotovo zaboravio materinski jezik. Prve pjesme napisao je na njemačkome jeziku. Tematski Preradoviće pjesme mogu se podijeliti na ljubavne, rodoljubne i refleksivne. Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim na Preradovića djeluje presudno – počinje pisati na hrvatskome, a rodoljubni ga je zanos toliko ponio da su mu jezik i domovina temeljno poetsko nadahnuće.

U domoljubnim pjesmama Zora puca napisanoj za prvi broj Zore dalmatinske, zatim Putnik, Rodu o jeziku i Jezik roda moga osjeća se oduševljenje što se hrvatski narod nacionalno budi.

Osim budnica, piše i ljubavnu te refleksivnu poeziju. Ipak, u ljubavnome i misaonome pjesništvu pomalo je mračan pjesnik, osamljenik kojega je slomila svakodnevica. Za te tematske preokupacije imao je nesretnih povoda u vlastitome životu – umrli su mu žena i djeca, a ni s drugim brakom nije imao sreće. Najpoznatije su pjesme iz toga razdoblja Mrtva ljubav i Miruj, miruj srce moje, koja je i uglazbljena. Na mrežnoj stranici Zvuci prošlosti dostupan je zvučni zapis popijevke Miruj, miruj srce moje.

Uza sve to, Preradović je autor brojnih soneta, oda, prigodnica, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica.

Cjelokupnim opusom Petar Preradović zauzeo je jedno od vodećih mjesta u hrvatskoj književnosti, a svakako je pjesnik koji najbolje izražava hrvatski duhovni, pa i politički život, od 30-ih do 70-ih godina 19. stoljeća.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva vrijedan dio književne ostavštine Petra Preradovića. Na portalu Starih hrvatskih novina dostupni su primjerci digitalizirane Zore dalmatinske, novina s kojima je Petar Preradović plodno surađivao, dok su mu neka djela dostupna i u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Petar Preradović umro je kao general 18. kolovoza 1872. u Austriji, bio je pokopan u Beču, ali su mu 14. srpnja 1879. godine posmrtni ostatci preneseni u mirogojske arkade u Zagrebu. Grob krase završni stihovi iz pjesme Putnik.

… U tvom polju daj mu groba,
S tvojim cvijećem grob mu kiti!

The post Uz obljetnicu rođenja Petra Preradovića appeared first on .

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

(Utjeha kose)

Uz stihove jedne od najpoznatijih pjesama hrvatske književnosti, prisjećamo se znamenitoga hrvatskog književnika, pjesnika, novelista, putopisca, kritičara, dopisnika hrvatskih listova, feljtonista, polemičara, ali i glazbenoga kritičara Antuna Gustava Matoša. Bez njegova stvaralaštva na prijelazu stoljeća, hrvatska književnost ne bi bila onakva kakvu je danas poznajemo. Smatra se da ju je Matoš pokrenuo iz razdoblja mirovanja i uveo u okruženje svjetske pisane riječi.

Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. godine u Tovarniku u zapadnome Srijemu. S dvije godine preselio je s roditeljima u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a poslije i kao orguljaš u crkvi sv. Marka. U Zagrebu je pohađao pučku školu i Gornjogradsku gimnaziju. Kao zanimljivost vrijedi spomenuti kako je u gimnaziji pao sedmi razred, s negativnim ocjenama iz propedeutike, fizike i hrvatskoga jezika. Uz redovitu školu, pohađao je i satove violončela.

Nakon završene gimnazije u Beču se upisuje na Vojni veterinarski fakultet. Zbog loših rezultata izgubio je novčanu potporu te je morao napustiti studij i vratiti se u Zagreb. U časopisu Vienac 1892. godine objavljuje svoju novelu Moć savjesti, koja se smatra početkom razdoblja moderne. Iste godine odlazi u vojsku, ali već sljedeće bježi iz vojske, prvo u Srbiju (Beograd), a zatim u Pariz, 1899. godine. U Beogradu živi boemski, svira u kazališnome orkestru kao čelist, piše za novine književne kritike i bavi se književnim radom. Ondje započinje svoju feljtonističku, esejističku i kritičarsku djelatnost.

Nakon Beograda i kraćega zadržavanja u Münchenu i Beču odlazi u Ženevu. Iz Ženeve putuje u Pariz, živeći na rubu bijede. Pariz ga je privukao jer je u to doba bio središte europskoga kulturnog života. Tu se susreće s književnim djelima i piscima koji će utjecati na njegov rad. Upoznat će se s djelima Poa, Baudelairea i Gautiera.

Godine 1908. vraća se u Zagreb, nakon što su ga austrougarske vlasti pomilovale. Po povratku polaže ispite za učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti stalan posao. Kao 40-godišnjak u Italiji bezuspješno pokušava liječiti rak grla i uha. Preminuo je 17. ožujka 1914. godine u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoj.

Pripovjedački Matošev opus (Iverje, Novo iverje, Umorne priče) sadrži široku panoramu tema i motiva. Tematski se može podijeliti na novele s nacionalnom tematikom (Kip domovine leta 188*, Nekad bilo sad se spominjalo i dr.) i novele s kozmopolitskim temama i neobičnim likovima (Cvijet s raskršća, Camao, Miš, Balkon, Iglasto čeljade i dr.). Matoš je jedan od najboljih hrvatskih putopisaca. Pišući o svojim putovanjima, služi se uglavnom impresionističko-asocijativnom metodom (Oko Lobora).

Antun Gustav Matoš počeo je pisati i objavljivati pjesme dosta kasno – približno 1906. godine. Napisao ih je osamdesetak, a skupljene su i tiskane u zbirci Pjesme, tek 1923. godine, nakon pjesnikove smrti, a dostupna je u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Bile su prava novost u onodobnoj hrvatskoj književnosti, donoseći pjesničko iskustvo francuskoga simbolizma, posebno u području glazbenosti riječi i stihova. U njima je ostvarena ogledna strogost sonetnoga stiha, ali i začudnost pjesničke riječi oslobođene dotadašnje tradicije. Među sonetima nekoliko ih je antologijske vrijednosti (Utjeha kose, Nokturno, Djevojčici mjesto igračke, 1909). Njegovi pjesnički učenici – Ljubo Wiesner i Tin Ujević – nastavili su, svaki na svoj način, tragom učitelja.

Matoš je tvorac hrvatske impresionističke i stilističke kritike, ističući dojam, impresiju kao temeljno polazište u kritičarskome radu. Pisao je o najznamenitijim ličnostima suvremene hrvatske lirike, i to o Vidriću, Domjaniću, Begoviću i Kranjčeviću.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu stotu je obljetnicu smrti Antuna Gustava Matoša obilježila brojnim događanjima, uključujući predstavljanje Virtualne zbirke djela Antuna Gustava Matoša i kampanju Matoš i ja za promicanje vrijednosti Matoševih djela, njihovo čitanje te izgradnju virtualne zbirke.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se dio njegove rukopisne ostavštine, uključujući pjesme Bajaderin sonet, Maćuhica i Živa smrt, dio korespondencije, kritički osvrt Lirska šetnja te feljton Literatura i skandali.

U Knjižnici su pohranjeni i Matoševi Ogledi iz 1905., kao i zbirka Pjesme iz 1923. godine.

Nakon Matoševe smrti brojne novine i časopisi dostupni na Portalu starih novina i časopisa, uključujući Jutarnji list, pisali su o njem i njegovu stvaralaštvu.

Danas njegovo ime nose brojne ulice, škole, knjižnice, knjižare, nakladničke kuće te kulturna društva. Matoš na klupi Ivana Kožarića, nakon Zagreba i Siska, od veljače 2014. godine, poticajem Udruge AMCA (Društvo bivših studenata hrvatskih sveučilišta) u Parizu, promatra šetače i život gradića Issy les Moulineaux pokraj Pariza.

Nitko u hrvatskoj prozi nije pisao ljepše, zvučnije, ekspresivnije od njega.

(Ivo Frangeš)

Izvor naslovne fotografije: Darko Čižmek, 2014.

The post Uz obljetnicu smrti Antuna Gustava Matoša appeared first on .

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu raspisala je natječaj za popunu sljedećih sistematiziranih radnih mjesta:

• Knjižničarski savjetnik za školske knjižnice u Hrvatskom zavodu za knjižničarstvo
• Diplomirani knjižničar u Odjelu Bibliografsko središte
• Viši stručni savjetnik za javnu nabavu u Odjelu Zajednički poslovi – Odsjek Tajništvo
• Viši stručni savjetnik za javnu nabavu u Odjelu Zajednički poslovi – Odsjek Tajništvo
• Stručni savjetnik u Odjelu Zajednički poslovi – Odsjek Tajništvo
• Viši stručni savjetnik za održavanje elektroinstalacija u Odjelu zajednički poslovi – Odsjek održavanje
• Diplomirani knjižničar – redaktor integriranog knjižničnog sustava u Odjelu IT
• Specijalist – za analitiku podataka i informatičku podršku u Odjelu IT
• Pomoćni knjižničar u Odjelu zaštita i pohrana

Pojedinosti o Natječaju.

The post Raspisan natječaj za popunu upražnjenih sistematiziranih radnih mjesta appeared first on .

Izložba fotografija nazvana Kroz maglu otvorena je u predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu 11. ožujka 2022. godine, a moći će se razgledati do 25. ožujka 2022. godine.

Izložba je međunarodnog karaktera i žirirana je od strane Zagrebačkog foto kino saveza koji je ujedno i organizator izložbe. Suorganizatori izložbe su Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i Zagrebačka zajednica tehničke kulture.

Na fotografski natječaj vezan uz izložbu prijavila su se 43 autora sa ukupno 142 fotografije.

Izložba donosi odabir od pedeset i jedne fotografija 40 autora iz Brazila, Hrvatske, Norveške, Poljske, Švedske i Velike Britanije.

The post Izložba fotografija „Kroz maglu“ appeared first on .

… Jere gospodine, mužu plemeniti,
Jer ju ćeš imiti u knjižici ovoj
U koj ćeš viditi i vas lov i put moj,
Kojom ćeš živiti pun slavna imena,
Skončan’ja ne imiti do duga vrimena,
Dokle strana ova (der do togaj vika)
Bude čtiti slova našega jezika.
Toj ti će draže bit ner moja lovina,
(Ke bi bil barzo sit), al koja stvar ina.
Ja ću želit meni, rodjače primili,
Da bi mi taki dni često dohodili.

(Ribanje i ribarsko prigovaranje – Treti dan)

Prije točno 450 godina, 13. ožujka 1572. godine preminuo je Petar Hektorović, hrvatski pjesnik i erudit, autor djela Ribanje i ribarsko prigovaranje.

Uz ime Petra Hektorovića i njegovo djelo Ribanje i ribarsko prigovaranje gotovo se uvijek spominje Tvrdalj. Što je Tvrdalj?

Ja, Petar Hektorović, sin Marina, gradio sam ovu kuću za uporabu svoju i svojih prijatelja…

S morske strane to je jaka utvrda koja je branila njegove stanovnike od Turaka i gusara. Ulazeći u Tvrdalj, vidio se je prostrani ljetnikovac s ribnjakom i perivojem. Polača i dvor Tvrdalj, u Starome Gradu na Hvaru, bio je ponos Petra Hektorovića. Zdanje je, uz pomoć svojih nacrta, gradio sam pjesnik, a služilo mu je za zaštitu obitelji i pučana. Graditelj i pjesnik ponosio se svojim ljetnikovcem i zato mu je prijatelj iz Dubrovnika poslao čemprese i oleandre koji su ures Hektorovićeva doma. Sve do kraja života pjesnik se brinuo oko Tvrdlja i sa zadovoljstvom govorio i pisao o njem.

U kući gdje je pjesnik promišljao vječnost, i danas se može osluhnuti radost ovozemaljske prolaznosti…

Jedan od najvećih hrvatskih pjesnika Petar Hektorović rodio se u gradu Hvaru (neki tvrde u Starome Gradu) 1487. godine. O njegovu djetinjstvu i mladosti malo nam je poznato. U mladosti je Petar Hektorović pisao ljubavnu poeziju, no od njegove mladenačke lirike nije se ništa sačuvalo. Bio je splitski učenik, koji se pripremao za graditeljsko zvanje. Osim što je dobro znao i pisao pjesme i na latinskome, bio je glazbeno nadaren. Kao i mnogi hrvatski humanistički pjesnici Hektorović piše pjesničke poslanice, dopisujući se s prijateljima i književnicima u drugim dijelovima Hrvatske, iznoseći u njima mnoštvo podataka o svojem životu, radu i svjetonazoru. Njegovao je prijateljstva i često spominje prijatelje – Mikšu Pelegrinovića, Jeronima Brtučevića, Nikolu Nalješkovića i Mavra Vetranovića, sve književnike svojega vremena. Osim toga, družio se i s pučanima i bio im vrlo blizak.

Jedan nadnevak u njegovu životu treba posebno istaknuti, a to je 1568. godina, kada je u Mlecima objavljeno Ribanje i ribarsko prigovaranje. Međutim, djelo je nastalo mnogo prije, negdje 1556. ili 1557. godine.

Što je pjesnika nadahnulo, što mu je dalo povoda da napiše jedno od najpoznatijih djela hrvatske književnosti?

U želji da se oslobodi napetosti oko gradnje ljetnikovca i utvrde, a u isto vrijeme i da se odmori, pjesnik se sprema i odlazi na izlet i ribarenje. Ribanje je poslanica-putopis (neki je nazivaju i ribarskom eklogom) koja se sastoji od tri dijela. Sve što je doživio za vrijeme toga trodnevnog putovanja snažno je djelovalo na Hektorovića i nadahnulo ga napisati književno djelo kojemu je u hrvatskoj književnosti pripalo jedno od najbitnijih mjesta. Na put je krenuo u društvu ribara Nikole Zeta i Paskoja Debelje.

Hektorović daje stvaran prikaz putovanja, opisuje ljepotu prirode i zavičaja, pripovijeda o događajima koji su se njemu i njegovim suputnicima na putu događali. Pjesnik često citira razgovore svojih suputnika, priprostih ribara, navodeći po istini, kako sam tvrdi, njihove mudre izreke. Hektorović je brižljivo zabilježio i pjesme koje su ribari putem pjevali – to su dvije bugarštice (bugarštica – balada o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu te bugarštica o Radoslavu Siverincu) i tri kratke pjesmice, zdravice što ih ribari pjevaju izmjenično (Naš gospodin poljem jizdi i Majka mu je lipo ime dala).

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 70 zapisa o njegovim djelima. U Knjižnici se čuva i vrijedno izdanje Ribanja i ribarskoga prigovaranja iz 1568. godine. Družba Braća Hrvatskoga zmaja darovala je 13. lipnja 2001. godine Knjižnici dio Hektorovićeve oporuke na talijanskome jeziku na listu pergamenta.

U sklopu Digitalne zbirke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja sadrži digitaliziranu građu Akademijinih istraživačkih jedinica i Akademijine Knjižnice, digitaliziran je i u cijelosti dostupan spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje.

Ribanje i ribarsko prigovaranje epski je spjev koji je Hektorović posvetio svojemu prijatelju, hrvatskomu vlastelinu Jeronimu Bartučeviću.

Kulturno, povijesno, jezikoslovno, ali i pjesničko značenje Hektorovićeva djela, a uz to i ljubav prema rodnome kraju i čovjeku, sve nas više upućuje na čitanje Ribanja i ribarskoga prigovaranja.

Zato ti dam znati da sam ja veliku pomnju stavil ispisati izvjesnom vitezu onomu i dati na znanje sve ribanje moje i vas put moj pravom istinom onako, kakav je bio, ne priloživ jednu rič najmanju.

The post Uz 450. obljetnicu smrti Petra Hektorovića appeared first on .

U ožujku 2022. godine u znak potpore Ukrajini i ukrajinskom narodu izloženom golemim ratnim stradanjima Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu objavila je tri specijalne bibliografije – Bibliografiju građe objavljene u Ukrajini u fondu NSK, Bibliografiju građe na ukrajinskom jeziku u fondu NSK i Bibliografiju građe prevedene s ukrajinskog jezika u fondu NSK.

Ove bibliografije solidarnosti, objavljene u rubrici Specijalne bibliografije, pripremio je odjel Knjižnice Bibliografsko središte kao podsjetnik na neke od kulturnih i znanstvenih poveznica između ukrajinskog i hrvatskog naroda te u nadi da će se isticanjem nasljeđa stoljetnih kulturnih i društvenih dosega pridonijeti što skorijem zaustavljanju razornog rata u Ukrajini.   

Vrijedna građa obuhvaćena bibliografijama osim prijevoda na ukrajinski djela hrvatskih klasika, kao što su Miroslav Krleža i Tin Ujević, djela Ive Brešana, Miljenka Jergovića, Dubravke Ugrešić i drugih suvremenih hrvatskih pisaca, uključuje i književna i znanstvena djela ukrajinskih autora, među kojima je i ciklus pjesama Davidovi psalmi (Davydovi psalmy, 1845.) velikana ukrajinske kulturne baštine Tarasa Ševčenka.

The post U znak potpore Ukrajini NSK objavila posebne bibliografije appeared first on .

Jedanaesta Noć knjige, koja se organizira u povodu Svjetskog dana knjige i autorskih prava (23. travnja) i Dana hrvatske knjige (22. travnja), ove će se godine održati od 22. do 25. travnja.

Noć knjige 2022. temom propituje slobodu te knjigu kao prostor slobode, a sudionici su pozvani istražiti pojam slobode u čitavoj lepezi njegovih značenja te otkriti kako nam knjige u tome pomažu.

U 2022. godini spominjemo se i dviju značajnih obljetnica: 400. obljetnice rođenja velikog francuskog književnika Molièrea, koji je prostor slobode pronašao u farsi i komediji, koristeći ih za kritiku društva svojeg vremena – zbog čega je često bio izložen pritiscima i cenzuri te 100. obljetnicu rođenja jedne od najvećih hrvatskih književnica Vesne Parun.

Program ovogodišnje Noći knjige obilovat će besplatnim događanjima za sve uzraste diljem Hrvatske, a organizatori ponovno očekuju više od 1000 programa knjižnica, knjižara, antikvarijata, nakladnika, obrazovnih ustanova, instituta, turističkih vodiča, gradova i općina, bolnica, muzeja te drugih ustanova i organizacija „prijatelja knjige“. Na Noć knjige i ove se godine nastavlja prodajna akcija Knjiga svima i svuda Zajednice nakladnika i knjižara s prigodnim akcijskim popustima u trajanju od 23. do 30. travnja 2022.

Prijave za sudjelovanjem u Noći knjige otvorene su do 28. ožujka, a informacije o sudjelovanju i prijavama dostupne su na stranici manifestacije.

Organizatori Noći knjige su: Zajednica nakladnika i knjižara Hrvatske gospodarske komore, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Knjižnice grada Zagreba, Udruga za zaštitu prava nakladnika – ZANA, portal za knjigu i kulturu Moderna vremena, Knjižni blok – Inicijativa za knjigu te Hrvatska udruga školskih knjižničara, a manifestaciju će i ovaj put podržati Udruga za zaštitu prava nakladnika – ZANA, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Hrvatska gospodarska komora i Grad Zagreb.

The post Započele prijave za Noć knjige 2022. appeared first on .

Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera. U tu beskonačnost osjećaje slijede i misli i tamo promišljam svoje najbolje, jer sve što je dobro i veliko izrasta iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja – i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba!

Kada bi riječi bile glazba, onda bi upravo naveden Dorin citat bio najvjerniji nenotni zapis njezine glazbe…

Dora Pejačević, kći hrvatskoga bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, rođena je 10. rujna 1885. godine u Budimpešti. Glazbom se počela baviti kao djevojčica, uz pomoć poznatoga mađarskog orguljaša Károlya Noszede koji je ljeti dolazio u Našice, u kojima je provela prve godine života.

Kada se obitelj zbog banske obveze Dorina oca preselila u Zagreb, ona je nastavila privatno školovanje kod nastavnikâ glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda (Cirila Juneka, Dragutina Kaisera i Vaclava Humla). Nakon što su shvatili kako Dori glazba znači puno više od razbibrige aristokratskih djevojaka, uoči Prvoga svjetskog rata roditelji su je poslali na usavršavanje u Dresden. No, ona nigdje nije neprekinuto učila glazbu dulje vrijeme, što dovodi do zaključka da je umnogome samouka, a umjetnički je talent prije svega razvijala kontaktima s istaknutim umjetnicima – pijanisticom Alice Ripper, likovnom umjetnicom Clarom Rilke-Westhoff, književnicom Anette Kolb, R. M. Rilkeom, Karlom Krausom i drugim znamenitim pripadnicima europske kulturne scene toga doba.

Čitala je Wildea, Ibsena, Dostojevskoga, Manna, Schopenhauera, Rilkea, Kierkegaarda, Krausa i Nietzschea, čija je djela, između ostalih, zabilježila u svojem, uistinu, zadivljujućem dnevniku pročitanih knjiga.

Često je putovala u velika europska središta poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča, u kojima je znala boraviti duže vrijeme. Voljela je putovati, ali se uvijek vraćala u dvorac obitelji Pejačević u Našicama, gdje je u tišini parka, jezera, paviljona i prirode tražila nadahnuće za svoj stvaralački rad. Posljednje godine života, od udaje za austrijskoga časnika Ottomara Lumbea 1921., do smrti 1923. godine, provela je uglavnom u Münchenu, gdje je i umrla.

U jesen 1922. godine, kada je očekivala svoje prvo dijete, Dora Pejačević napisala je suprugu znakovito oproštajno pismo, u kojem je naslutila svoju smrt. Umrla je iznenada 5. ožujka 1923. godine od posljedica sepse, nekoliko tjedana nakon što je rodila dječaka Thea, za kojega je tražila slobodu i širinu odgoja, mogućnost umjetničke izobrazbe i neovisnost o roditeljima i obitelji. Iza sebe je ostavila popis želja u Dnevniku pročitanih knjiga kao i skice za glazbena djela. Sahranjena je u Našicama, u grobnici obitelji Pejačević.

Neka Bog dade da Ti naše dijete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost — da postane istinski, otvoren, velik Čovjek; — utri mu putove, no ne sprječavaj ga nikad da spozna patnju, koja oplemenjuje dušu, jer samo će tako postati čovjekom. Pusti ga da se razvije poput biljke, a ako bi posjedovao velik talent, pruži mu sve što može služiti njegovu poticanju; prije svega — daj mu slobodu, tamo gdje je bude zahtijevalo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost — to znam iz vlastitog iskustva — i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku; svaki talent, svaki genij, zahtijeva podjednak obzir — spol tu ne smije doći u pitanje.

Tijekom života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu, i to u Londonu, Dresdenu, Budimpešti, Stockholmu, Beču, Münchenu i dr., u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njezina doba, kao što su pijanisti Walther Bachmann, Svetislav Stančić i Alice Ripper, violinisti Joan Manén, Václav Huml i Zlatko Baloković, dirigenti Oskar Nedbal i Edwin Lindner te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester i Dresdenska filharmonija.

Ostavila je bogat opus od 58 djela, od kojih mnoga nisu objavljena, ali se čuvaju njihovi rukopisi.

Dio njezine bogate ostavštine čuva se u i Hrvatskome glazbenom zavodu.

O njezinoj popularnosti svjedoči i velik broj članaka u novinama i časopisima koji su o njoj napisani, a na Portalu starih časopisa dostupan je članak u časopisu Sveta Cecilija iz siječnja 1944. godine.

Dora Pejačević zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj kulturi. Bila je prva hrvatska skladateljica, a njezin je rad prihvaćen i izvan granica Hrvatske.

Tko želi ljubiti život, taj mora živjeti ljubav!

(Dora Pejačević)

The post „Tko želi ljubiti život, taj mora živjeti ljubav“ – u spomen na Doru Pejačević appeared first on .

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu izražava svoju potporu i solidarnost s narodom Ukrajine. Posebno smo zabrinuti za sigurnost i dobrobit naših kolega knjižničara u ovome teškom trenutku, a iskazujemo i zabrinutost za blago pohranjeno u knjižnicama i drugim ustanovama koje je svjedok povijesti i identiteta nacije te podloga za budućnost i razvoj. Snažno podupiremo ukrajinske knjižničare i informacijske stručnjake koji nastoje sačuvati svoje zbirke, bore se protiv dezinformacija i pomažu u borbi Ukrajine protiv agresije.

The post Potpora Ukrajini appeared first on .

… Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne čuje grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. (…) U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju… i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo prije toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju… Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Osjeća se na pragu prelaza u drugi svijet. (…) Pogleda dolje. Voda opada, a on još uvijek drži svoje blago… Zar ga opet mora ljudima vratiti? (…)

(Plameni inkvizitori)

Najistaknutija hrvatska književnica i prva hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. godine u plemićkome dvoru Negovcu nadaleko od Vrbovca. Djetinjstvo je provela u Hrvatskome zagorju. Premda je nekoliko godina provela u Mađarskoj, najvećim dijelom života bila je povezana sa Zagrebom, radno i tematski, a u njem je i preminula 30. studenoga 1957. godine.

Hrvatsku je javnost uzbunila već prvim novinarskom člankom, Egy Percz (Jedan časak), objavljenim u Obzoru u listopadu 1896. godine. U njem je pisala o problematici uporabe mađarskoga jezika na željezničkim postajama u Hrvatskoj, a zahvaljujući tomu tekstu i potpori biskupa Josipa Jurja Strossmayera, ušla je u redakciju Obzora kao referent za hrvatsko-mađarsku politiku. Bio je to početak Zagorkine anonimnosti u jednome od najuglednijih hrvatskih listova, u kojem je pisala u svojoj vlastitoj sobi da je kao ženu nitko ne bi vidio, dok je Obzor dostizao rekordne naklade zahvaljujući upravo njoj.

Marija Jurić Zagorka pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene (1925. – 1938.) te Hrvaticu (1939. – 1941.). Surađivala je i u Vijencu i sarajevskoj Nadi.

Osim pisanjem, bavila se i političkim aktivizmom, boreći se protiv mađarizacije, germanizacije i društvene diskriminacije te zastupajući prava žena.

Čitateljsku je popularnost stekla svojim romanima, osobito Gričkom vješticom, koja je izlazila u nastavcima u Malim novinama (1912. – 1914.). Započela ih je pisati na preporuku biskupa Strossmayera, a njezini kolege novinari, mahom i književnici, njezino su pisanje zvali „šundliteraturom za kravarice“. Iz autobiografskoga teksta Što je moja krivnja, koji se čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, jasno je da je sebe, ponajprije, smatrala novinarkom, unatoč dotad nezapamćenoj popularnosti njezinih romana, koji su izlazili i u Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskome listu, Hrvatskome dnevniku i Hrvatici. Napisala je tridesetak romana, od kojih su, uz Gričku vješticu, poznatiji Gordana, Kći Lotrščaka, Plameni inkvizitori, Jadranka, Vitez slavonske ravni, ali i prvi hrvatski kriminalistički roman Kneginja iz Petrinjske ulice, te autobiografski roman Kamen na cesti.

Zbirka Digitalizirana zagrebačka baština, koju Knjižnice grada Zagreba vrijedno izgrađuju kako bi upoznale javnost s bogatom kulturnom i znanstvenom baštinom hrvatske metropole, svoj je digitalni fond 2019. godine prinovila i trima djelima popularne hrvatske spisateljice Marije Jurić Zagorke.

Izvor naslovne fotografije.

The post Uz 149. obljetnicu rođenja Marije Jurić Zagorke appeared first on .

U skladu s najnovijim mjerama Stožera civilne zaštite od 1. ožujka 2022. godine ukida se obveza predočenja potvrde o testiranju, preboljenju ili cijepljenju (EU Covid potvrda) prilikom ulaska u prostor Knjižnice.

Sve ostale protuepidemijske mjere ostaju na snazi do daljnjega, i to:

– pravilno nošenje odgovarajuće zaštitne maske tijekom boravka u Knjižnici

– mjerenje temperature na ulazu u Knjižnicu

– dezinfekcija ruku te pridržavanje mjera osobne higijene i higijene radnoga prostora

– držanje minimalne fizičke udaljenosti od dva metra među osobama

– ograničen broj osoba u dizalu

– evidencija korisničkoga radnog mjesta na informacijskim pultovima Knjižnice.

Nove odluke Stožera civilne zaštite za sprečavanje širenja zaraze koronavirusom.

The post Upute za primjenu mjera Stožera civilne zaštite koje vrijede od 1. ožujka 2022. appeared first on .

… žena snažnoga duha, dika svojega spola i stoljeća Jelena Zrinska…

The post Citat 1. ožujka 2022. appeared first on .

Međunarodni ured za ISBN (International ISBN Agency) u veljači 2022. godine objavio je hrvatski prijevod sedmoga izdanja Priručnika za ISBN. Ova objava simbolično se poklapa s tridesetom obljetnicom utemeljivanja Hrvatskoga ureda za ISBN. Za prijevod i lekturu hrvatskoga izdanja zaslužne su djelatnice Ureda za identifikatore, Odjela bibliografsko središte Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a posebno Hrvatskoga ureda za ISBN.

Izvornik sedmoga izdanja Priručnika za ISBN (ISBN Users’ Manual) objavljen je 2017. godine na engleskome jeziku. Dosad su na stranici Međunarodnoga ureda za ISBN, osim hrvatskoga izdanja, objavljeni prijevodi na devet jezika, i to finskome, francuskome, kineskome, malteškome, poljskome, njemačkome, slovenskome, srpskome i španjolskome te prilagođene inačice prijevoda na danskome, češkome i švedskome jeziku.

Svrha je Priručnika podrobnije pojasniti primjenu norme ISO 2108 Information and documentation – International Standard Book Number (ISBN)=Informacije i dokumentacija – Međunarodni standardni knjižni broj (ISBN) u skladu s kojom sustav ISBN-a djeluje. Nakon uvodnih definicija pojmova, značenja i strukture ISBN-a Priručnik donosi upute o primjeni ISBN-a povezanih s dodjelom ISBN-a, nadležnošću i promjenama nadležnosti nad dodjelama ISBN-a, uputama za dodjelu ISBN-a za digitalne publikacije, navođenju ISBN-a na publikacijama, obveznim metapodatcima o knjigama kojima je dodijeljen ISBN, odgovornostima Međunarodnoga ureda, nacionalnih ureda te odgovornostima nakladnika te povezanosti ISBN-a i drugih identifikatora itd.

Priručnik je do šestoga izdanja uglavnom bio namijenjen nacionalnim uredima. Kako se nakladništvo i popratna tehnologija u zadnjih pet desetljeća koliko sustav djeluje znatno promijenilo, nakladnici dobivaju sve veću samostalnost i preuzimaju veće odgovornosti. Stoga je preporuka Međunarodnoga ureda za ISBN Priručnik učiniti dostupnim nakladnicima na njihovu nacionalnom jeziku.

Hrvatski ured za ISBN jedan je od 151 nacionalnog ureda koji učlanjuje i popisuje nakladnike knjiga i drugih omeđenih publikacija, sustavno osuvremenjuje Bazu ISBN-a hrvatskih nakladnika te podatke o njima redovito uvrštava u Međunarodni upisnik nakladnika (Global Register of Publishers – GRP). Ured trenutačno broji više od 13 000 hrvatskih nakladnika kojima je dodijeljeno više od 14 500 oznaka nakladnika. Kako se u Uredu redovito daju upute, savjeti i stručna pomoć nakladnicima u skladu s pravilima sustava, hrvatsko izdanje Priručnika bit će od velike pomoći nakladnicima u primjeni identifikatora ISBN-a.

The post Međunarodni ured za ISBN objavio hrvatski prijevod „Priručnika za ISBN“ appeared first on .

Glavna ravnateljica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu prof. dr. sc. Ivanka Stričević sudjelovala je 25. veljače 2022. godine na simpoziju Suvremeno društvo na temeljima klasičnog obrazovanja kao članica Počasnoga odbora Simpozija kojega je u povodu 415. obljetnice svojega postojanja organizirala Klasična gimnazija Zagreb.

Postanak Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Klasične gimnazije Zagreb sežu u 1607. i dolazak isusovaca na Gradec te utemeljivanje gimnazije, a od 1611. godine i kolegija.

Od tada pa do današnjih dana, više od četiri stoljeća, svjedočimo postojanju ove obrazovne ustanove koja svoje djelovanje temelji na geslu Patria – Humanitas – Officium – Fides i koja predstavlja jedan od ključnih nositelja razvoja školstva i znanosti u Republici Hrvatskoj.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu ovom prilikom svim djelatnicima i učenicima Klasične gimnazije Zagreb čestita 415. obljetnicu postojanja i želi im uspješan rad u godinama koje su pred njima.

The post Glavna ravnateljica NSK članica Počasnoga odbora simpozija „Suvremeno društvo na temeljima klasičnog obrazovanja“ appeared first on .

U najvećoj hrvatskoj knjižnici, u četvrtak 24. veljače, predstavljena je izložba i bibliografija Riznica riječi Tonka Maroevića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Riječ je o projektu kojim NSK želi odati priznanje književniku, prevoditelju, likovnom i književnom kritičaru, ali prije svega dragom suradniku akademiku Tonku Maroeviću.

O Tonku i njegovu radu govorili su mr. sc. Tamara Ilić Olujić, urednica publikacije i autorica izložbe, voditeljica Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu; dr. sc. Petar Prelog i dr. sc. Ivana Mance s Instituta za povijest umjetnosti te dr. sc. Lobel Machala, voditelj Odjela bibliografsko središte, priređivač bibliografije.

U ime Nacionalne i sveučilišne knjižnice okupljene je pozdravila njezina glavna ravnateljica prof. dr. sc. Ivanka Stričević, a Goran Matović, dramski umjetnik, prijatelj i suradnik Tonka Maroevića, na svečanom je događaju čitao svoja pisma upućena Tonku, nastupivši kao glasnogovornik sviju kojima je Tonko za života pisao. Odgovorio mu je kao Borges, Ujević, ali i kao Goran Matović, povezujući citate i asocijacije u scenski epistolarni kolaž.

Izložba Riznica riječi Tonka Maroevića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu donosi izbor iz njegova izrazito bogatog opusa, od prvih knjiga s objavljenim stihovima, sonetima, prijevodima; brojne monografije koje je posvetio likovnim umjetnicima, književne i likovne osvrte objavljene u knjigama i znanstvenim i stručnim časopisima, izbor iz grafičkih mapa i kataloga izložaba kojima je pisao predgovore ili pogovore.

Bibliografija radova Tonka Maroevića koji se nalaze u fondu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu obuhvaća više od 1400 naslova i svjedoči o njegovu predanom i intenzivnom radu. Posebno mjesto u njoj predstavlja bibliografija grafičkih mapa, čijem je nastanku Tonko Maroević doprinosio tekstovima predgovora, pogovora ili kao urednik.

Tekstovi Tonka Maroevića nastajali su na pisaćoj mašini, stoga su posjetitelji izložbe, simbolično, imali priliku upravo na pisaćoj mašini poslati Tonku poruku ili crticu zahvale.

Izložbu Riznica riječi Tonka Maroevića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu podržalo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, a za javnost je otvorena od 10. ožujka.

The post Predstavljena izložba i bibliografija “Riznica riječi Tonka Maroevića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu” appeared first on .